Tu su njegove knjige da govore umjesto njega, a poštovaocima i čitaocima njegovih knjiga iz Njujorka, gdje sada živi, poručio je:
"Pišem dnevnik i dalje, nikad ne čitam šta sam ranije pisao. Strah me je da pogledam te ispisane stranice. Još veći strah od neispisanih, šta će tamo stajati jednog dana".
"Ja bih htio ovako zatvoren svojim licem i imenom, kad te okove već ne mogu promijeniti, uvijek samo nazad. Tamo je izvjesnije nego što će naprijed ikada moći biti. Stalno želim da budem sam, a samlji od ove samoće teško je biti. Prokletsvo počinje, ne onoga trena kada počnješ da kazuješ istinu, već kad drugima kažeš da lažu. Na slobodi ne osetiš nastajanje jedne bore. Ovdje primijetiš i vlas osjedjele kose, svjedočiš kriku koji pravi grč što izobražava tvoj lik. Ovdje si trezniji svih promjena, duraš sa njima, a bole te jer nemaju drugih svjedoka sem očiju, ruku samo tvojih. Tamo bi bliskog radovale, brinule, možda, ovdje si ti sam, sav ostali svijet. I, kad te jednom promjenjenog ugledaju, hoće li te htjeti ili će se uplašiti tog novog lika ne kome će zaludno tražiti izbljedele tragove, koji su i njima nešto značili. Hoću li tada htjeti starmalo nazad u onu njima znanu kožu ili ću tim novim licem nekog svog uspeti da nanovo privolim sebi. To je tajina, za mene sada, a biće i tada, znam, i za mene i za ostale. Hoću li opet biti glumac, makar samo penzionisani ili samo robijaš. Ma, biću ubica, dovijeka," napisao je Žarko.
Predgovor za "Drugu knjigu – dnevnik jedne robije" napisao je reditelj Zoran Amar, a na ovo djelo osvrnuli su se ambasadorka, književnica i rediteljka Vide Ognjenović, umjetnička direktorka Cafѐ tetara u Ljubljani Vite Mavrič, reditelj Miloša Radovića i književnik Miljenko Jergović.
Komentari dvije žene, Vide Ognjenović i Vite Mavrič, apostrofiraju njegovu novu, književnu ulogu. Dok Vita upoređuje Lauševića i Marsela Prusta po načinu života koju podrazumeva samoizolaciju i pisanje kojim nastaju najljepše ispisane stranice ozbiljnog književnog stvaralaštva, Vida Ognjenović ističe da je autobiografska tema puna opasnih krivina, ali da ih je Žarko u svom proznom postupku majstorski savladao.
"Uzbudljivo, hrabro, šokantno, dirljivo, duhovito. Ova knjiga je surovi obračun sa tragedijom. Ako tragedija bude preživela, moraće da pazi šta radi. Pojavio se jedan jači i duhovitiji od nje", komentar je reditelja Miloša Radovića.
(Izvor:RTCG)
