PONEDJELJAK, 19.02.

Pohapšeni su neki ljudi. Imaju imena i prezimena. Kažu da su zvjerke, big shots, ali čim pokrivaju glave kapuljačama, nisu velike face.
Čini se da postoje samo dva advokata u Crnoj Gori. Oni uvijek govore da su uhapšeni nevini.
Oprezno se raduju ljudi zbog hapšenja, jer mnogi su se izvukli. Tako lako, da djeluje da je šverc prećutno legalizovan.
Ipak je hapšenje pomak. Možda nekad krenu od glave, a ne od repa. Dok ne uhapse onog jednog, kao da nisu nijednog.

UTORAK, 20.02.

Ima u Simpsonovima scena kad Bart krene u školu, a otac Homer ga savjetuje kako da se tamo ponaša:
“Što god se desi, reci da je to bilo tako kad si ti došao“.
Čini se da i prosvjetari i Vlada primjenjuju taj princip. Svi okrivljuju prethodnike.
Ako se pogleda suština, problem je u parama. Pokačili su se oko kese.
Dakle, da ima para, ne bi bilo problema.
Očigledno je da nema para, a da zbog toga ima i problema.
Prosvjetari žele sve odmah, a Vlada govori biće para.
Izgleda da niko više nikome ne vjeruje na riječ.
Ni riječ.
Valja se sjetiti Džeri Megvajera, u Crnoj Gori svi uzvikuju “Show me the money!“.

SRIJEDA, 21.02.

I kad je najavljeno da je dogovor postignut svi su i dalje bili zbunjeni.
Koja škola koliko štrajkuje, da li su svi čuli, da li je svima jasno i hoče li se tokom noći ko predomisliti.
Loše je što svi učesnici pregovora imaju izraz lica, kao da im na čelu piše “Što mi je ovo u životu trebalo“. Znakovito.
Neizvjesnost. To je opis dogovora. Ugovori ne važe, dogovori ne traju.
Djeluje sve kao vestern, igra se surovo. Ta igra se zove “Pare na sunce“.
Osjećaju se posledice decenijskog odličivanja po principu piramide.
Sve je odlučivao jedan čovjek.
Dogovor daje nadu, ali vjerovatno da će mnogi sad u štrajk i pohode, željeće svi da se i oni tako dogovore.

ČETVRTAK 22.02.

Dobro je da će Do Kvon biti izručen. Da ga ne gledamo više.
Ništa ga nismo čuli. Progovorio izgleda nije, a sve nas je o jadu zabavio.
On je kao ličnost u pozorišnim predstavama, pojavi se, ni zvan ni pozvan, i svima pomrsi konce.
Kad već ne možemo da se dogovorimo kome koga i kad izručujemo, a imamo neke tražene ličnosti, možda da organizujemo otkup.
Po principu “ko da više“. I to je rijaliti. Uklapa se.

Izgleda da postoji i Nacionalni savjet za borbu protiv korupcije, ali toliko ima korupcije, da je malo jedan savjet. Svako svakog optužuje za najgora djela, za najveću korupciju. Pominju se poligrafi.
Podvale i intrige. “Svako svakog čeka iza ćoška.“
Trebaće mnogo Morače da proteče ispod Vezirovog mosta dok se ne iščisti situacija. Dok ne dođu čisti ljudi na ključna mjesta.

PETAK, 23.02.

Đeljošaj je udario na prosvjetare, prilično jako i nefer.
Očekuje se rekonstrukcija Vlade, a tek su se zalećeli da rade.
Možda i treba da uskoče neki novi-stari političari, da se promiješaju još jednom karte.
Ali ne zna se kako će to ići, ako se budu dogovarali kao kad se formirala Vlada, biće opet povrijeđenog ega, moralisanja, nuđenja i dignutih noseva.
Bošnjačka govori a ništa ne kaže, svi šalju šifrovane poruke, a građani su siti čitanja između redova, čitanja između novina. Mislio sam da ovo nikad neću reći, ali Demokrate djeluju najozbiljnije za sad. Oni su naviknuti da rade do kraja i po PS-u, makar i uzaludne poslove.
Nadajmo se da neće sklanjati one koji su se pokazali kao sposobni. Ali i to će ići politički, a tu nema ništa fer i po zaslugama.
Možda bi dobro bilo da nas sve poštede, pa da kad se konačno dogovore, da progovore. Tek tad.

Piše: Đuro Radosavović

Izvor RTCG