Ustavni sud je ocijenio da ova mjera nadzora predstavlja miješanje državne vlasti, odnosno nadležnih sudova, u pravo podnosioca žalbe u negovu slobodu kretanja.

“Stoga, ostaje da se utvrdi da li je takvo miješanje zakonito i neophodno u demokratskom društvu u cilju postizanja legitimnog cilja”, navodi se u odluci Ustavnog suda.

Konvencija za zaštitu ljudskih prava, podsjećaju, garantuje svakome pravo na slobodu kretanja i svaka mjera koja ograničava ovo pravo mora ispunjavati zahtjeve iz Protokola broj 4 uz Konvenciju koji definišu kad kretanje može biti ograničeno (u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih).

Miloševiću su rješenjem sudije za istragu Višeg suda od 21. juna 2023. godine određene mjere nadzora i to: zabrana napuštanja boravišta u Crnoj Gori – Opština Nikšić, obaveza povremenog javljanja Upravi policije, jednom mjesečno i privremeno oduzimanje pasoša, radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka.

“Osporavanim rješenjem odbijena je, kao neosnovana, žalba branioca okrivljenog. U obrazloženju je navedeno da postoji osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije, da težina djela i kazna koja bi mu se mogla izreći, ako bude oglašen krivim, okrivljenog ne mogu ostaviti ravnodušnim prema pravosudnim organima, da je okrivljeni osnovano sumnjiv da je organizator kriminalne organizacije, koji je za sebe i organizaciju pribavio značajna novčana sredstva koja bi mo omogućila boravak u inostranstvu, a koje okolnosti opravdavaju izricanje predmetnih mjera”, podsjeća Ustavni sud.

Ustavni sud smatra da su ovi navodi Višeg suda paušalni, jer se konkretne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, ne mogu bazirati na pretpostavkama.

Sudovi se, kako se navodi u odluci Ustavnog suda, nijesu bavili niti analizirali pitanje zašto su neophodne sve tri mjere i da li one predstavljaju pretjeran teret za podnosioca žalbe niti da li se jednom od njih ili sve tri, može ostvariti legitimni cilj.

Ustavni sud ukazuje da je zabrana napuštanja boravišta najteža od svih mjera nadzora, a sud je, prilikom izricanja, dužan da vodi računa o tome da ne izriče težu mjeru, ako se ista svrha može postići blažom.

“Kako nije izvršena procjena srazmjernosti između izrečenih mjera i cilja koji se želio postići, tačnije zašto su potrebne sve tri mjere i zašto se svrha može postići njihovim kumulativnim određivanjem, Ustavni sud zaključuje da su podnosiocu žalbe povrijeđena prava iz člana 39 Ustava Crne Gore i člana 2 Protokola 4 uz Evropsku konvenciju”, piše u odluci Ustavnog suda.