Klinička psihologinja iz Bijeljine s više od deset godina iskustva u radu s djecom, adolescentima i odraslima smatra da su mnogi problemi uzrokovani “balkanskim uvjerenjima” i više su nego ikad vidljivi na našoj "balkanskoj sceni". Svoj ogroman angažman na društvenim mrežama, na kojima ima preko 350.000 pratitelja, Danijela Ostojić pripisuje želji da pomogne zaustaviti negativne obrasce odgoja te obrazovati mlađe generacije roditelja, kako pogreške iz svog odgoja ne bi prenosili dalje. Osim na društvenim mrežama često održava i konferencije diljem regije, a jedna takva je danas u Zagrebu pod nazivom "Promijeni balkanska uvjerenja s Danijelom Ostojić" u hotelu International.

Odakle želja za bavljenje psihologijom? Je li to nešto što seže u vaše djetinjstvo, mladost? Kako su vas odgajali i koliko je vaš odgoj bio “balkanski”?

Često dobivam ovo čuveno pitanje kao da se u njemu krije neko latentno očekivanje za teatralnim odgovorom koji će biti univerzalan parametar za sve buduće studente psihologije. Da vam iskreno kažem, u to vrijeme nisam imala pojma zašto, pretpostavljam kao i većina adolescenata koji se nalaze na najvažnijoj prekretnici života i odluci koja bi, eto, trebala usmjeriti njegov život u nekom pravcu. Kasnije sam saznala da sam vjerojatno imala podsvjesnu potrebu razriješiti unutarnje konflikte i dileme s kojima sam se suočavala tijekom odrastanja. Nešto sa mnom “nije bilo u redu”, he, he. To znači da sam imala konstantni otpor prema nametnutim, nelogičnim, pravilima i obrascima u koje su me “gurali”. Roditelji, društvo i okolina. Uvijek sam imala ta dodatna pitanja zašto, zbog čega i kako? Naravno, rijetko sam dobivala zadovoljavajuće odgovore. Vjerojatno zato što oni nisu ni postojali. Jer logika često nema veze s balkanskim objašnjenjima i teoretiziranjem.

Koliko imate godina i gdje ste završili fakultet? Gdje radite i živite? Što smatrate svojim najvećim uspjehom do sada?

Ne znam zašto vam je interesantno to pitanje u vezi godina, pretpostavljam da razmišljate na način ili premalo ili previše za ovo što sam napravila do sada. Oko godina nemam puno dileme. Godine su neki broj potrošenih dana. Neko ih troši pametno, mudro i korisno, a neko uzaludno. Mudrost je shvatiti kako trošite godine. Osobno smatram da ih trošim prije svega korisno za sebe i društvo u kojem živim i ljude do kojih dopirem. Zar to nije jedna od puzzli o smislu života? Smatram da sam nekim svojim djelovanjem korisno potrošila ovih svojih prvih 40 godina života. S obzirom na to da dolazim iz Bosne i Hercegovine, odnosno dijela Jugoslavije koji je imao najveće emocionalne rane od svih drugih dijelova naše divne zemlje, sasvim sigurno znam da nisam ostala neoštećena u odnosu na sve druge ljude. Nasreću, imala sam privilegiju da se školujem u profesiji koja liječi oštećenost. Tako da sam uložila mnogo godina u edukaciju i iscjeljenje vlastitih trauma. Iz današnje perspektive, sretna sam što sam bila banjalučki student državnog sveučilišta, jer ne možete ni zamisliti kakve su tamošnje aleje u proljeće. Tako da su benefiti te adolescentne odluke, na koju nasreću nitko drugi nije utjecao osim mene, beskonačni.

Kako vi danas odgajate svoje dijete?

Da mi je neko ranije znao objasniti koliko roditeljstvo nosi ambivalencije u sebi, razmislila bih oko ulaska u ovu ozbiljnu životnu odgovornost. Ali zar nije tako sa svim lijepim i izazovnim odlukama. U neku ruku ti donose neizmjerne količine zadovoljstva, a s druge strane i odgovornosti pred kojom nikad ranije nisi stajao. Kad ovako pričam o roditeljstvu, to se u stručnoj literaturi naziva “svjesno roditeljstvo”. Svi drugi oblici roditeljstva su nesvjesni i klasični, nama dobro poznati. Naravno, puno lakši i komforniji. Iz perspektivne nesvjesnog roditelja nema ni odgovornosti, a ni puno razmišljanja o posljedicama. Tako ti je kako ti je pa ti vidi što ćeš s tim. Biti svjestan roditelj znači uložiti mnogo truda i rada na osobnim “oštećenjima”, ranama i traumama, kako bismo razumjeli to divno i bezgrešno biće preko puta nas. Tvrdim da su djeca najsavršenija u obliku u kojem dolaze, dok ih mi ne pokvarimo. Naše odgajanje je svjesno i ono podrazumijeva poštovanje djeteta, njegovih potreba, mogućnosti i kapaciteta, ali i granice, obaveza i odgovornosti. Bez tog balansa nema zdrave ličnosti.

Hvale je vrijedan posao koji radite u širenju svijesti o nedovoljnoj “osviještenosti” cijelog Balkana. Jeste li doživjeli neke neugodnosti u vezi toga? Koliki postotak ljudi uspije shvatiti bit vašeg učenja? Navedite mi neke primjere...

Prije svega, hvala na svjesnosti i razumijevanju edukativnog koncepta koji sam osmislila i kojim pokušavam doći do mnogo ljudi na Balkanu, u nadi razumijevanja značajnosti mentalnog zdravlja. Tijekom dugogodišnje kliničke prakse bila sam uključena u ozbiljne državne programe prevencije i edukacije mentalnog zdravlja, koji nisu imali dovoljno efekta da bi postigli taj zadovoljavajući, osnovni minimum promjene, koja je neophodna da bi se zvali civilizirani i napredni “homo sapiens”. Dugo sam razmišljala zašto je to tako? Zašto naši narodi imaju veliki stupanj otpora i negacije prema svemu što je normalno? Izdvojila sam nekoliko osobnih zaključaka. Nizak stupanj educiranosti, rigidno razmišljanje, vjerovanje da će netko drugi riješiti naše probleme, i to vam je dovoljno da svaki projekt iz Europske unije propadne. Onda sam došla na ideju da napustim taj državni sistem jer mi nije davao nikakvu nadu da kao pojedinac mogu učiniti bilo što čime bih utjecala na promjenu kolektivne svijesti i krenula sam u osobnu misiju edukacije na način na koji sam procijenila da bi većina ljudi na Balkanu mogla razumjeti. Dosta mi dobro ide u tome, moram priznati. Neugodnosti sam, naravno, doživljavala gotovo svakodnevno u vidu digitalnog nasilja i otpora koji sam prethodno objasnila. Ono što je dobra vijest jeste da sam pomogla stotinama ljudi da uvide svoje pogreške u razmišljanju, suoče se s vlastitim traumama i naprave promjenu u životu. To je, naravno, moja najveća satisfakcija i motivacija da nastavim dalje.

Koliko generacija još treba da se prosvijetlimo?

Dovoljna je jedna. Evo, ova! Pod uvjetom da to želimo. Ako prekinemo niz transgeneracijske traume u jednoj generaciji, imamo šanse da kao društvo dostignemo neki nivo razvoja koji ćemo nazvati civilizacijskim napretkom. Ali za to je neophodno da priznamo za početak da mentalno zdravlje postoji, umjesto da ga negiramo i “guramo pod tepih”.

 Puno pričate o ženama i one su jedna ranjiva skupina na koju ste posebno osjetljiva. Potlačene su žene još među nama - što ih učite, koje su smjernice koje im prve dajete, kako da maknu/ponište obrasce koji ugrožavaju njihov integritet i na koji im način dajete snagu da same krenu u borbu? Čujem i da mnogi muškarci danas pohode vaša predavanja, što je isto svojevrsni uspjeh...

Tako je. Nasreću ili žalost, ali tako je. Zamislite do kojeg nivoa se razvila svijest jednog društva, kad mi još imamo potrebu i zadatak pričati što je to nasilje nad ženama i učiti žene kako ne trebaju ostati s nasilnicima? Pa zar to nije tragično društvo? U drugim, naprednijim civilizacijama, žene pričaju o kreativnim i inspirativnim davanjima, profesionalnom usavršavanju, partnerskim odnosima i kako ih unaprijediti, investicijama, stvaranju i davanju. A gdje smo mi? Naša prosječna žena još mora dokazivati svoju vrijednost. Boriti se za svoja ljudska prava. Bježati od nasilnika u neke sigurne kuće, koje moja logika još nije razumjela. Imate muškarca nasilnika, koji muči i zlostavlja svoju ženu i djecu, i pošaljete ženu i djecu u sigurnu kuću, a njega ostavite u svojoj da se odmara od stresa. Pošto ga zakonski okvir još štiti u svim segmentima, od uvjetnih kazni do minimiziranja njegove odgovornosti u sistemu nasilništva. U toj patološkoj podjeli muško-ženskih kvaliteta ona je i dobra kuharica i čistačica, a naravno i majka, a ove koje su baš napredni nivo imaju sve ovo plus karijeru. Unatoč svemu, ona je kriva! Zar ovakvo društvo možemo nazivati civiliziranim? Ono što sam shvatila jest da postoji samo jedan način pomoću kojega možemo utjecati na transformaciju u "normalnost", a to je edukacija. Danas na svojim predavanjima ili u svakodnevnoj kliničkoj praksi imam žene i muškarce koji prvi put čuju za određene normalnosti u razmišljanju i ophođenju. Dakle, to vam je kao da odete u Afriku i tamo želite educirati plemena o zdravoj prehrani. Kompleksan i težak posao, ali ako biste ga sistemski obavljali, što u praktičnom smislu znači da država mora nešto poduzeti, brže biste išli naprijed.

Koji je najveći tabu koji mislite da treba razbiti općenito u današnjem društvu?

Ima ih mnogo. Teško mi je izdvojiti jedan. Ja sam ih nazvala "balkanska uvjerenja", neka ću obraditi na konferenciji, ali svima su poznata, samo ih većina nije podigla u svijest, jer ih žive i nisu im se u stanju oduprijeti. Neka od njih su: muškarci ne plaču, žena mora kuhati i odgajati djecu, u braku smo zbog vas djece, djeca su dužna roditeljima, do određenih godina moraš se udati i roditi djecu... Dovoljno je.

Što roditelji mogu učiniti da im djeca sutra budu sretnija? Više vremena provoditi s njima, više učiti o onome što ne uče u školi ili dalje obrazovati sebe? Koliko djecu u tome svemu koči obrazovni sistem?

Roditelji se moraju obrazovati. Koliko god ova misao u njima izazivala otpor, to je jednostavno tako. Biti roditelj je zaista odgovorna i kompleksna uloga. Niko vam ne daje priručnik za roditeljstvo prilikom dolaska djeteta na svijet. Ne možemo se ni osloniti na naučene obrasce svojih roditelja jer vidimo da nisu dobri. Pa što nam je onda činiti. Priznati sebi s kakvim filozofijama i uvjerenjima raspolažemo te ih mijenjati. Učiniti sve što je do nas, pomoći svojoj djeci u njihovu razvoju. I odustati konačno od ideje "što nama fali"!

Još postoji stigma prema ljudima koji traže psihološku pomoć, kako pristupate onima koji imaju takvo mišljenje? U pravilu, kad ljudi stvarno odu kod psihologa i zatraže pomoć?

Opet se moram vratiti na segment mog života kad sam radila u sistemu mentalnog zdravlja pri državnom sektoru. U to vrijeme, BiH je procijenjena kao zemlja u riziku i potrebi za edukacijom na temu mentalnog zdravlja, pa je švicarska vlada donirala veliki dio sredstava u projekt mentalnog zdravlja koji se realizirao 15 godina. Efekti su bili, ali minimalni. Sjećam se da smo tad radili puni entuzijazma na antistigma kampanji. Dobili smo sjajna uputstva od švicarskih kolega, samo oni nisu razumjeli da ta uputstva kod nas ne piju vodu. Ljudi su jednostavno teško prihvaćali druge s nekim mentalnim problemima. Bili oni trajnog karaktera ili prolaznog. Svi su stigmatizirani i uglavnom odbačeni od društva. Dakle, jasno vam je koliko su naša uvjerenja još izuzetno rigidna i iracionalna, da svako prihvaćanje različitosti stvara otpor ili animozitet. Jedini lijek za ovo mora biti veći stupanj edukacije i informiranosti, kao i puštanje vremenu da učini proces sazrijevanja društva. Očekujem mnogo od novih generacija na temu mentalnog zdravlja. Moram vam reći da u društvenim krugovima već slušam kako je postalo normalno imati svog psihologa. To je sjajna vijest.

Koliko vam vremena odnosi dnevno vođenje/snimanje društvenih mreža? Prate li vas više muškarci ili žene? Vidim da imate puno komentara ispod svakog posta i najčešće su pozitivni.

Društvene mreže ili način na koji im ja pristupam jesu ozbiljan posao, trud i rad. Nije lako, osmisliti koncept nekog videa ili teksta, stručne terminologije, na način na koji će biti prihvaćen u kontekstu društvene mreže. Izuzetno je kompleksno i nosi posebnu vrstu odgovornosti. Međutim, strast koja me nosi kroz ovaj posao koji radim daje mi tu dozu lepršavosti, lakoće i spontanosti da još imam inspiracije i kreativnosti, da dam sve ono što imam. S druge strane, imate kategoriju ljudi koji se zovu "hejteri". To su stvarni ljudi koji uglavnom vode svoje osobne borbe s mentalnim zdravljem i nisu u stanju kanalizirati ili pronaći izvor frustracije te onda svoje nezadovoljstvo, emocionalnu bol i konflikte prospu u digitalni svijet. Svakom normalnom nikad nije svejedno kad ugleda te ljude u komentarima ispod neke teme. Ali ipak većina ljudi daje taj pozitivni efekt i podršku mom radu, a to je vjerojatno i održavajući motiv zašto sam još tu.

Odlično izgledate, koliko dnevno vremena posvećujete sebi? Bavite li se kakvom rekreacijom? Koliko sami morate provoditi mentalne higijene dnevno?

Hvala vam na komplimentu. Osobno smatram da svatko tko se bavi ozbiljno svojom strukom prvo mora živjeti struku. Što to znači? Pa ne možete doći kod vrhunskog kardiologa koji puši cigarete, jede hamburger za ručak i priča vama kako trebate živjeti zdravo. Isto je i sa psiholozima. Mi smo psihofizička bića, imamo dušu i tijelo. Oni su u neraskidivoj korelaciji i nemoguće ih je razdvojiti. Da biste mentalno bili zdravi, neophodno je da hranite svoje tijelo i vodite računa o njemu. Da, ja jako vodim računa o svojim psihofizičkim performansama, i to tako što umjereno treniram tri puta tjedno i vodim računa o higijeni lica, kose i tijela. Smatram to obavezom svakog civiliziranog čovjeka. I mentalnom navikom s kojom, ako je jednom razvijete, nećete imati problema i s njezinim održavanjem.

Kako se vi čuvate od stresa? 

Postoji razlika između pojma stres i stresor. Stres je odgovor organizma na neki vanjski stresor. U odnosu na našu osobnost i rezilijentnost, takav će biti i odgovor. Stresore ne možemo izbjeći, oni su sastavni dio ljudskog postojanja, i život bi bio dosadan da ih nema. Ali nivo stresa kao odgovor na stresor, svatko od nas može kontrolirati i upravljati s njim. To najviše zavisi od našeg načina razumijevanja i promatranja okolnosti i ljudi. Ako primjerice tragično shvaćate nepoloženi ispit, vaš nivo stresa može vas dovesti do nekog psihosomatskog oboljenja. Ako razumijete da je nepoloženi ispit samo jedna od neprijatnih situacija u vašem životu i ne predstavlja nikakvu katastrofu, vaš nivo stresa će biti umjeren. Ja se trudim održati svoje kognitivne funkcije u racio, logici i korisnosti, kako bi moj odgovor na stresore bio zadovoljavajući. Također, nešto što je izuzetno bitno za razumijevanje ovog našeg života su balans, potrebe i prioriteti. Ako je to poredano u skladu s vama, imate šanse kvalitetno provesti vrijeme na zemlji.

Opišite mi malo na svom primjeru kako ste izašli iz svoje zone komfora, o kojemu često govorite na mrežama?

Mnogo puta sam izlazila iz zone komfora, trebalo bi nam tri dana pisanja da objasnim svaki izlazak. Ali evo, mogu vam ispričati jedan koji uglavnom ljudima pravi problem i najveći izazov, što je razumljivo, s obzirom na egzistencijsku i društvenu nesigurnost u kojoj živimo. Ja sam dala otkaz na državnom poslu u zdravstvenom sektoru u vrijeme kad je bila prisutna pandemija korona virusa. Promatrajući iz ovoga ugla, to je bila najbolja odluka koju sam mogla napraviti u životu, jer me je lansirala u skroz drugu dimenziju postojanja. Naravno, tad to nisam znala, samo sam zakoračila u nepoznato, ispred mene nije bilo stepenice. Ona se ukazala vrlo brzo. Taj međuprostor sam iskoristila za duševni mir, odmor i relaksaciju, nakon deset godina aktivnog rada u mentalnom zdravlju. Zašto ljudi imaju potrebu izaći iz te čuvene zone komfora? Jednostavno je objašnjenje, zato što više nisu zadovoljni, nisu produktivni i inspirativni. Nažalost, mnogo ljudi ostaje u takvom stanju do kraja svog radnog vijeka ili života, u zavisnosti kakvi su odnosi u pitanju. Mi smo razvojna bića, nismo statični. Mi se mijenjamo, transformiramo, rastemo... Pa kako onda objasniti ostanak na istom nivou razvoja 50 godina. To je zaista jedan zatvor uma, u kojem svojom odlukom ostajemo jer se plašimo nečeg nepoznatog, novog i neobjašnjivog. Ali upravo je u tome glavna draž razvoja. Da se izlažemo i pomičemo, pa da vidimo te nepoznate svjetove što će nam donijeti. To je jedno prostranstvo znanja, emocija i doživljaja koje nikad nećete upoznati ako se ne pomaknete s mjesta. Vi birate.

Kako održavate privatni biznis i obitelj na okupu? Tko vam je najveća podrška? Partner, suprug?

Obitelj je osnovna stanica koja hrani moju dušu. Razvoj individualnosti i autentičnosti se događao kroz interakciju s partnerom i kćeri. To je naš odnos koji predstavlja prioritet u odnosu na sve druge uloge koje čovjek može imati. Nema tu isključivosti, samo sinkronizacija, podrška i razumijevanje. Svaki čovjek ima potrebu za drugim čovjekom. Netko će ostvariti ovu ljudsku potrebu kroz obitelj, netko kroz neki drugi oblik socijalizacije, ali je najvažnije da njegujemo odnose do kojih nam je stalo. Oni se nikad ne trebaju podrazumijevati. Podršku dajemo jedni drugima, a ona je najvažnija u onim danima kad ne ide sve kako treba. Lako je savladati dane koji su dobri. Kvaliteta i dubina ljudskosti se manifestiraju u teškim trenucima. A bilo ih je...

Danas ljudima sve više vremena odlazi na posao i brigu oko njega. Kako ljudi mogu poboljšati posao (promijeniti ga, stići do svoje autentičnosti, znati što trebaju raditi) te kako poboljšati odnose na poslu i učiniti ga ugodnijim, unatoč tome što nas je, kako govorite, kapitalizam zatekao nespremne. Kako u svemu tome izbjeći "burnout"? Navedite mi neke primjere...

Odgovor na ovo kompleksno pitanje neka bude jednostavan: budimo bolji da ne postanemo gori. To bi značilo da su neophodni trud i rad na svojoj osobnosti, inače će ona postati žabokrečina u kojoj će vam se dešavati sve ovo što ste postavili u pitanju. 

Izvor:24sata.hr