Gradio se, kažu, kao Skadar na Bojani, ili na Bojanu što bi rekao predsjednik i pučista Jakov Milatović. Simbol je ovo za sve one koji na najteži mogući način dođu do cilja, mučno ali ipak dođu. Nisu kao Sizif koji nikako da izađe na „zelenu granu“.

Sizif je suludnik i besprešnik od kojeg nikakve koristi nema, dok je skadarski neimar ipak na kraju sazidao grad nad rijekom Bojanom, i evo ga još traje u svoj svojoj ljepoti i veličini.

Porađanje crnogorske demokratije je kao skadarsko zidanje. Mučno, teško, na momente izgleda i neizvodljivo, ali će na kraju ipak svaki kamen biti na svom mjestu jer je onaj najbitniji, ugaoni, postavljen vještom rukom majstora neimara.

Sa druge strane imate one koji kroz epohe pokušavaju da ovaj naš kameni mimo-svijet utope u neke veće državne tvorevine. Suludno i bez ikakve mogućnosti da uspiju. Džabe su se na mjesto Sizifa mnogi mijenjali kao „na macu“, i kamen uz brdo gurali razni crnorukci, Pašići, Vukotići, Šešelji, Vulini i razni drugi, naši i ini, sve do ovih današnjih kršo-gurača. Ali, krš ko krš nikako da se vozdigne na vrh. I nikada neće.

Pitanje je samo koliko ćemo još čekati i da li možemo čekati. Postalo je manje bitno ko će presjeći vrpcu, samo da je već jednom izmakazamo.

Sizif je inače bio (pratite analogiju sa sadašnjim političkim likovima kod nas) antički prevarant i lažov, poznat po vještini izbjegavanja plaćanja dugova i prevarama drugih bogova (ambasadora USA i Kvinte) i za svoje grijehe je kažnjen besciljnim guranjem kamena uzbrdo. 

Zamislite da je Crna Gora Sizifov kamen, a vrh planine Evropska unija. U ovoj našoj priči Sizif je, logično, aktuelna vlast, kao i ona prije ove, a i ona prije te dvije as well. 

Apsurdnost vjerovanja da je ova Vlada sa Demokratama, SNP-om i podrškom DF-a u stanju da Crnu Goru dovede do EU je ekvivalentna očekivanju da će Sizif ispeti kamen na vrh brda. 

Zdravkova i Dritanova Vlada su čak i brdo promašile. Moguće da je ovo bio razlog što je „Mojsije“ Krivokapić htio da pomjera planine. 

Elem, da se vratimo mitu. Na ovu kaznu ga je osudio vrhovni Bog Zevs smatrajući da će ga na taj način prevaspitati i od njega stvoriti poštenog čovjeka. Koliko znamo, Sizif je kamen gurao vječno, pa toliko od pokušaja stvaranja poštenog čovjeka od seoske varalice, kao i od pokušaja Danijela Živkovića da natjera Milana Kneževića da održi datu riječ.

Kada smo već kod kamenja, izgleda da je izbor direktora policije onaj kamen iz cipele koji stalno žulja. Ili, čak i onaj iz bubrega koji pravi ozbiljan lom a nikako da izađe van. 

Zoran Brđanin pokazao se kao veoma uporan. Pa taman kada misle da su ga se „otresli“ on se nekako ponovo, volšebno, pojavi. Da bi se nekako riješio tog balasta, ministar policije je odlučio da raspiše interni konkurs nakon kojeg bi izabrali vršioca dužnosti direktora svih policajaca (zapamtite ovo vršilac dužnosti)

I bi oglas. 

Samo dvojica, a i za njih se sumnja da su nešto „smuvali“ prošli detektor laži. Dakle, kandidati za najbitniju funkciju u policiji, mnogo bitniju od ministarske, koje su predložili PES-ovci, Demokrate i DF su na pitanje da li imaju neke veze sa kriminalnim grupama zapalili detektor. 

Ovo, gospodo draga, znači da su nam partije na vlasti za prvog policajca predložili potencijalne kriminalce i sumnjiva lica. 

Šta će biti kada budete predlagali prvog čovjeka Agencije za državnu bezbjednost? Da li da očekujemo da kandidujete nekog novog Potapova? Ili ćete za „prvog vatrogasca“ predložiti Bobana Rajovića? 

Da li ovi ljudi shvataju da je ođe nešto ozbiljno pogrešno i naopako?

Iako ministar, po slovu zakona, ne mora tražiti potvrdu Vlade za postavljenje vršioca dužnosti on je to ipak uradio. Neko će reći da je bespotrebno a zakon da je bespravno. Takođe, nije prije zasijedanja Vlade obezbijedio ni potrebnu većinu, što je ustaljena praksa, pa je njegov kandidat odbačen a na mjesto v.d. Uprave policije je postavljen PES-ov kandidat Aleksandar Radović.

Izvor:ANALITIKA

autor:Bojan Đuranović