Pričali smo o istoj temi iz jednog drugog ugla. Srebrenica ne bi bila polarizujuća tema u Crnoj Gori, da smo se ovim kontinuirano bavili. Da smo se ozbiljno posvetili, uslovno rečeno, denacifikaciji našeg društva.

Śetićemo se kako je Leposavić morao da napušti vladu, a kasnije i politiku zbog svoga relativozovanja srebreničkog genocida. Nisu mu mogle pomoći ni porodične ni prijateljske veze da se izbavi iz toga što je odrastao u mjehuru javnosti u kojoj se fakt da je zločin u Srebrenici bio genocid dovodi u pitanje.

Srbija i Republika Srpska se bore nogama i rukama da spriječe izglasavanje rezolucije u UN-u. Umjesto da su obje vlade sponzori te rezolucije, Dodik i Vučić biraju da žive u resantimanu u koje ih vuku Putin i Rusija.

Premijer je juče govorio o putevima i infrastrukturi. O obezbjeđenim sredstvima za infrastrukturu. Sve je to lijepo. Ali, lijepi su i bulevari u Sjevernoj Koreji. I Minsk je lijep i čist grad. Kaže Taker Karlson kako su metroi u Moskvi čisti i uređeni kao muzeji. I supermarketi su puni. I Banja Luka je čista. Ne znam, nisam nikad bio, ali kažu. Kažu i da se, pored sve čistoće, i dalje osjeti na genocid. Zbog genocidnog nacionalizma koji je još uvijek vladajuća ideologija.

Zapitajte sebe da li biste vi živjeli u ovim navedenim gradovima. I zašto ne biste.

Da je Crna Gora najsređenija na svijetu. Da je najbogatija, a da njome vlada autokratija koja zabranjuje slobodu govora, progoni novinare i civilno društvo, proganja vas jer kritikujete vlast.

Da li biste lijepo živjeli u njoj?

Ja ne bih mogao. Neko je operisan od te vrste slobode. Neko je operisan od politike. Neko je mogao da živi i privređuje u sređenom i ušuškanom Vajmaru, ignorišući to da se u blizini ljudi sistematski ubijaju u Buhenvaldu. Poslije rata su građane tog Vajmara Amerikanci naćerali da obiđu logor. Cijeli njemački gradovi su morali da pod pratnjom okupacionih snaga idu i gledaju dokumentarce kako bi se upoznali sa onim što je njihova država uradila.

Ljude iz Bratunca niko nije ćerao da obilaze stratišta Bošnjaka u susjednom gradu. Niko ih nije odvodio u Memorijalni centar kod Suljagića.

Zato danas bezbrižno žive u čistom Bratuncu. I ekološki i etnički čistom. Zato i danas “slave” Božić pucajući i histerišući pored kuća žrtava. Jer znaju da će prota i gradonačelnik da dođu da ih vade iz policije ako ih neko uhapsi zbog šenlučenja.

Moja generacija se suočila sa zločinima. Mi smo na javnom servisu gledali što su radili naši “junaci” nad Dubrovnikom. Viđeli smo svojim očima u dokumentarcima bez naracije kako su izgledale neobrijane i divlje horde pljačkaša i kukavica koje su osramotile crnogorsko ime. Zato danas nikome ne pada na pamet da diže spomenike herojima zloga vremena. Ako isključimo inicijativu za imenovanje ulice po Pavlu Bulatoviću u Podgorici.

Možda bi bilo drugačije da smo đecu vodili na ekskurziju kod Emira, da smo ih poveli i objasnili zašto se Srebrenica razlikuje od drugih zločina. Zašto se razlikuje od zločina u susjednoj Kravici. I od svega drugoge sem možda Meje na Kosovu.

Srebrenica je detaljno isplanirano masovno ubijanje civila. Poduhvat koji je trajao nekoliko dana. Sistematsko i hladnokrvno čišćenje teritorije. Masovna strijeljanja i masakri. Razvoženje, prekopavanja i sakrivanje ostataka ljudi. Logistika, autobusi, gorivo, dnevnice, hrana za ubice.

Džabe Crnoj Gori putevi ako (opet) izgubi dušu. I ovo nije patetika. Racionalno treba da smo svjesni da ćemo se, ako budemo gurali zločine pod tepih, sami voziti po tim putevima. Možda eventualno sa ostalim zemljacima iz trojednoga Srpskoga sveta.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a