Svega nekoliko vrsta ajkula može da privuče tako veliku pažnju kao velike čekićare.Kao i sve ajkule iz porodice Sphyrnidae, velika čekićara ima glavu koja manje liči na nešto što bi imao živi stvor, a više na rezervni dio prototipa trkačkog automobila.

Oči se nalaze na krajevima aerodinamičkog spojlera (stručni naziv „cephalofoil") iznad čeljusti, koji sliči podiznoj platformi na letelici.

Ni posle decenija istraživanja, još nam nisu sasvim jasne evolucione sile koje su dovele do čudnovatog oblika lobanje čekićare.

Najvjerovatnije je zato što im takav oblik lobanje pomaže da bolje hvataju električne signale koje šalje njihov omiljeni plijen - raže - koje se prikrivaju pod pijeskom.

Donja strana glave je prošarana elektroreceptorima, porama koje otkrivaju elektromagnetna polja koja proizvode živa bića, mada su ispitivanja ustanovila da ovo čulo ne koriste vještije od ajkula koje imaju normalan oblik glave.

Glava u obliku čekića može da se koristi i kao oružje za imobilizaciju plena.

Položaj očiju na krajevima aerodinamičkog spojlera daje im bolju percepciju dubine, a razdvojene nozdrve im omogućavaju da „osjete" više različitih mirisa u vodi dok plivaju.

Osim čudnovate glave, velike čekićare (Sphyrna mokarran) imaju još jednu osobenost koja privlači pažnju.

To je njihova veličina.

Najveća uhvaćena velika čekićara bila je duga 6,1 metar, otprilike koliko i najveća izmjerena velika bijela ajkula.

Velika čekićara je jedna od najvećih ajkula grabljivica i djeluje zapanjujuće kada pliva prema vama.

Međutim, veći dio životnog vijeka tako velike i fizički upečatljive ajkule je tajna.

Pohode plitke vode i otvorena mora širom svijeta, od Australije do zapadne obale Afrike.

No, okeanologija malo zna o mjestima gdje se pare i rađaju mlade.

Ali, morski biolozi na Floridi misle da su konačno našli takvo mjesto.

Velike čekićare nisu stranci u vodama Floride.

Često su meta lokalnih sportskih ribolovaca i nerijetko se mogu uhvatiti blizu obale noću kada doplivaju u plitke vode da love plijen.

No, stalna populacija odraslih ajkula ne znači nužno da se ovdje i razmnožavaju.

Ketrin Mekdonald, direktorka Programa za istraživanje i zaštitu ajkula pri Univerzitetu u Majamiju, vjeruje da su istraživači konačno pronašli mjesto gdje se velike ajkule čekićare razmnožavaju.

A to mjesto nije u nekom zabačenom kutku preostalih zaštićenih mangrovih šuma u državi, već u jednom od najrazvijenijih djelova jugoistočne obale Floride - u zalivu Biskejn, koji se prostire južno od Majamija do arhipelaga Florida Kiza.

Kao i mnoge druge vrste velikih ajkula, velike čekićare ne legu jaja, već rađaju žive mladunce.

Sićušni mladunci provode prvu godinu hraneći se sitnim ribama u zaklonjenim plitkim vodama zaliva i miješaju se sa mladuncima drugih vrsta čekićara, pa ih je teško prepoznati.

„Upravo smo ulovili jednu", kaže Mekdonald, misleći na prvu bebu velike čekićare koja je uhvaćena u ovom području 2018. godine.

„Mislim, nismo to očekivali, nismo ih zapravo ni tražili.

„Vršili smo naša redovna istraživanja ajkula u priobalnim vodama… znamo da se u ovom području razmnožavaju neke druge vrste koje pratimo.

„Zanima nas reprodukcija tih drugih vrsta.

„A, onda se jedna od njih samo pojavila.

„I čak smo se na trenutak zapitali: 'Da li je ovo zaista velika čekićara?'

„Bili smo u fazonu, 'ovo je čudno'.

„Ali, s vremena na vrijeme, uhvatimo nešto neobično.

„Mnogo je vrsta koje vidimo možda nekoliko puta godišnje, ali smo [velike čekićare] nastavili da hvatamo, one manjih veličina.

„A onda smo u nekom trenutku shvatili: 'Ovo je više od slučajnosti'".

Uz podršku Nacionalne geografije, Mekdonald i njen tim počeli su da im stavljaju uređaje za praćenje da saznaju kako se menjaju navike velikih čekićara i kako koriste ovo stanište tokom odrastanja i starenja.

Mekdonald naglašava da za mnoge vrste ajkula ne postoji dovoljno dokaza da bi se tačno odredila mjesta gdje se razmnožavaju.

„Čak i za dobro istražene vrste, kao što je velika bijela ajkula, još nema sve odgovore o mjestima gde se razmnožavaju i o tome kako mladunci koriste staništa, mada dobijamo odgovore na pojedina pitanja.

„I naravno o parenju, kojem je još teže ući u trag".

Mnogo je lakše steći saznanje o staništima onih vrsta ajkula koje se porađaju u plitkim priobalnim područjima, dodaje Mekdonald.

„Zato što imamo mnogo više saznanja o plitkim priobalnim staništima, jer su blizu i tu provodimo mnogo vremena".

Mekdonald je 2021. godine objavila rad u kojem je zaliv Biskejn označen kao mogući rasadnik velike čekićare.

Mladunci se tamo viđaju iz godine u godinu, i vjerovatnije je da će se naći tamo nego na nekom drugom mjestu, mada će dalja istraživanja dati odgovor da li se mladunci duže zadržavaju u zalivu Biskejnu.

Postavljanje uređaja za praćenje na malim ajkulama, kao što su mladunci velikih čekićara, često može da predstavlja izazov, kaže Mekdoland, jer zahtijeva potpuno drugačiji pristup nego označavanje velikih ajkula koje plivaju na otvorenom moru.

Što je velika čekićara veća, primamljivija je meta - kako za komercijalni tako i za sportski ribolov.

„Podatke o velikim ajkulama na otvorenom moru uglavnom prikupljamo preko uređaja za satelitsko praćenje.

„Ali ti uređaji su preveliki da ih nose male ajkule", kaže ona.

„Naše mladunce istražujemo uglavnom preko akustučnih uređaja za praćenje, koji se ugrađuju u njihova tijela i imaju životni vijek od 10 godina.

„Ali, oni rade samo kada životinja prođe blizu prijemnika.

„Rade mnogo bolje u plitkim priobalnim sredinama koje imaju dobru pokrivenost, nego na otvorenom moru ili u sredinama udaljenim od obale".

Sada se vjeruje da tokom godišnjih migracija, velike čekićare prelaze velike udaljenosti, ali kuda se tačno kreće populacija kod obala Floride ostaje nepoznanica.

Izgleda da iste ajkule godinu za godinom zimi posjećuju arhipelag Bimini kod Bahama, pokazuje istraživanje stručnjaka za ajkule Dejva Portnaja.

Med, čije sjedište je u Vest Palm Biču, sjeverno od Majamija, željela je da sazna više o populaciji velikih čekićara u vodama Floride i koliko su genetski zdrave, što bi moglo da odgovori na pitanje kolike daljine prelaze.

Nedavna studija o genetici velikih čekićara, koju je uradio privatni univerzitet u Fort Loderdejlu, Nova Southeastern University, otkrila je iznenađujuća saznanja.

„Postoji ukrštanje u bliskom srodstvu", kaže Med.

„To su te velike životinje koje prave velike pokrete, i pretpostavljali smo da su prilično genetski zdrave".

Tokom pet godina programa koje sprovode Medi i njen tim, uređaji za praćenje postavljeni su na 23 velike čekićare, uglavnom zahvaljujući podršci lokalnih sportskih ribolovaca.

Istraživači su ustanovili da se ogromni predatori kao što su velike čekićare rijetko viđaju čak i u područjima za koja se zna da su dom stalnoj populaciji, a izgleda da je populacija i opala usled prekomernog izlova.

„Mislim je njihov broj prirodno nizak. One su velike životinje", kaže ona.

„Na njihov broj sigurno utiče i prekomjerni izlov duž istočne obale Sjedinjenih Država".

Na Floridi ima mnogo sportskih ribolovaca.

Više od milion ljudi na Floridi trenutno ima dozvolu za ribolov na moru.

„Florida je izuzetno popularno mjesto za sportski ribolov", kaže Med.

„I obično su na meti velike ajkule, jer je zabavnije boriti se sa njima".

Med želi da ispita uticaj sportskog ribilova na populaciju velikih čekićara u zalivu Biskejnu.

Između ostalog zato što na velike čekićare izlov utiče više nego na neke druge vrste ajkula.

Čak i kada se riba vrati u vodu, posledice ulova mogu biti smrtonosne.

Velike čekićare su toliko moćni plivači da se zapravo same iscrpe do smrti pokušavajući da izbjegnu parangale, objašnjava Med.

„One prevazilaze njihove mogućnosti disanja i prerade otrovnih nusproizvoda koji nastaju tokom vježbanja… do te mjere da ne mogu da prežive".

S druge strane, ajkule dadilje prilično dobro podnose hvatanje.

„Kada upecamo ajkulu dadilju, ona priđe i čeka dok se ne podigne.

„Tako da kada je podignemo, uopšte nije umorna, samo je malo mrzovoljna".

Komercijalni ribarski čamci znaju da parangale drže u vodi i do 12 sati, kaže ona.

„Ako je neka ajkula zakačena toliko dugo, stopa preživljavanja je veoma niska".

Teže je izračunati broj velikih čekićara koje stradaju od sportskog ribolova, naročito ako je ajkula živa kada je puste, ali kasnije ugine od šoka.

„Broj onih koje uginu na taj način nije uvijek poznat", kaže Med.

„Tako da one nisu uračunate, što može dovesti do prekomjerne eksploatacije".

Med kaže da je ASC pomogao da se napravi prvi popis populacije ajkula čekićara u vodama Floride.

„Tada smo prvi put posmatrali tu grupu kao cjelinu… i zaista uračunali sve podatke koje imamo od sportskog ribolova.

„Popis objedinjuje sve te podatke".

Iako studija neće biti objavljena pre kraja godine, preliminari nalazi ukazuju da je broj stradalih čekićara veći od procijenjenog, kaže Med.

Međutim, i Med i Mekdonald vjeruju da sportski ribolov može više da bude od pomoći nego da predstavlja smetnju dok god se njime pažljivo upravlja.

„Čak iako vas nije briga za to zbog drugih razloga, ipak se javlja osjećaj da želite da to bude tu i za vašu djecu i vaše unuke", kaže Mekdonald.

Zaliv Biskejn je već nacionalni park, ali naučnici traže primjenu strožih mjera zaštite.

Već se smatra da će se porast temperature mora usled klimatskih promjena odraziti na korale u i izvan zaliva.

Oni takođe mogu da utiča na zdravlje mladih ajkula u razvoju.

„Upravo smo imali nezapamćeno vrelo ljeto ovde u Majamiju", kaže Mekdonald.

„U zalivu, temperatura vode je bila ili je dostizala 38 stepeni Celzijusa.

„To je temperatura ljudske krvi".

Kako su hladnokrvne životinje, temperatura vode oko velikih glava u obliku čekića im pomaže da regulišu njihovu unutrašnju temperaturu, kaže Mekdonald.

„Znamo da uglavnom vidimo izraženiji odgovor na stres na nešto kao što je ulov u toplijoj vodi.

„Brinem i da kako se voda zagrijeva, da će neki od načina na kojih ih ljudi ugrožavaju postati intenzivniji zbog metaboličkog odgovora životinje na tu topliju vodu".

Čak iako njihova ugroženost sportskim ribolovom ostane ista, vjerovatnoća da ajkula preživi susret sa ribarom može da bude manja, dodaje ona.

„Naši dokazi pokazuju da ove životinje koriste staništa izvan Nacionalnog parka Biskejna", kaže Mekdonald.

„Ta staništa su važna za njih.

„U Nacionalnom parku Biskejnu se primenjuju malo, ali ne mnogo stroži propisi o ribarstvu nego u ostalim vodama oko Floride.

„Mislim da ima mnogo prostora da se to reguliše".

Ako se ne dira, velika čekićara može da živi do 44 godine, što je čini jednom od najdugovječnijih rušljoriba na Zemlji.

Ženke rađaju relativno malo beba pošto ih nose godinu dana u stomaku, što znači da im se broj sporo obnavlja.

Ali, imaju iznenađujuće velike mozgove sabijene u njihovim lobanjama čudnog oblika - prilično su veliki u poređenju sa njihovom tjelesnom masom i imaju veliku slojevitost, što govori o složenosti mozga.

Jasno je da je ostalo još mnogo toga da naučimo o ovim čudno oblikovanim i misterioznim stvorenjima.

A, ako se oslanjaju na prometne i sve toplije vode oko Floride za odgajanje njihovih mladunaca, onda ih čeka teška budućnost.

„Hvatali smo mladunce čekićara sa udicom sportskih ribolovaca u čeljusti", kaže Mekdonald.

„I sa jedne strane, to je veoma optimističan znak, zar ne, jer se ta životinja već susrela sa ribolovačkom opremom i očigledno je preživjela.

„A sa druge strane je i pokazatelj vrsta prijetnji kojima su izložene".

Izvor BBC na srpskom