Da li smo za slobodnu migraciju?
Foto: UGC

POGLED SA STRANE

Da li smo za slobodnu migraciju?

Rano je za takav opšti komunizam. A ako je takav raj ipak moguć, onda će ga kardinali kad-tad u nekoj od sljedećih enciklika svakako obrazložiti. Svi razumijemo zašto država Vatikan nije dala državljanstvo nijednom imigrantu i nikoga nije na svojoj rimskoj teritoriji naselila i podigla mu izbjeglički šator. Ničim zbog toga ne prigovaramo Vatikanu, jer je mali. Mi prigovaramo kardinalima to što oni to slobodno naseljavanje preporučuju drugim državama, izvan svoje crkve Svetog Petra

Pitate se zašto ne podržavamo slobodne migracije iz enciklike Dignitas Infinita?

Reći ćemo vam odmah zašto: jer smo protiv politike Velike Srbije! Možda se sada pitate kakve veze one imaju jedna sa drugom i - pitate to sa pravom. Sveta stolica nije objavila svoju encikliku da bi kardinali podržali nacionalističku politiku Beograda. Stoga ćemo mi pokušati da objasnimo vezu među njima.

Šta mislite o slobodnom transportovanju bosanskih migrantskih birača na izbore u Srbiji? A da ih sutra pošalje Banja Luka i u Podgoricu, na obalu Jadrana, u Herceg Novi? Što da ne, svi smo Srbi i hajde da svi imamo višestruko ,,srpsko” državljanstvo i da jedni drugima zagorčavamo čorbu! Što Crnogorac ne bi imao i beogradsko i banjalučko i hrvatsko i nemačko državljanstvo - zbog lužičkih Srba; i glasao gde hoće? I obrnuto, što svi oni ne bi imali crnogorsko državljanstvo i potopili Crnogorce? Pa kojih je onda Srba više u tuđoj kući, onda neka njima bude i najveća kašika za zahvat iz kotla. I što svako, iz bilo kog naroda, ne bi slobodno ušao u bilo koju zemlju i dobio državljanstvo?

Ali, nije jedino politika Velike Srbije to što nas navodi na prigovor migranstkim slobodama iz enciklike Dignitas Infinita.

MIGRANTI NIJESU U VATIKANU

Prvo: mi smo protiv toga da migracijom svako svakome može da se popne na glavu, makar na celom svetu živeli samo Srbi. A pošto to nije tako, jer na Zemlji živi na desetine hiljada raznih naroda, onda smo protiv toga da jedan narod sedne drugome na glavu. Već je samo na Novoj Gvineji preko hiljadu malih naroda i jezika. A i to što smo svi samo jedno - jedan smo ljudski rod, to ne znači da braća i sestre ne mogu imati zasebnu kuću i državu, već da se svi zajedno mogu penjati jedni drugima na glavu u jednoj kući i u jednoj državi.

Rano je za takav opšti komunizam. A ako je takav raj ipak moguć, onda će ga kardinali kad-tad u nekoj od sledećih enciklika svakako obrazložiti.

Svi razumemo zašto država Vatikan nije dala državljanstvo nijednom imigrantu i nikoga nije na svojoj rimskoj teritoriji naselila i podigla mu izbeglički šator. Ničim zbog toga ne prigovaramo Vatikanu, jer je mali. Mali je čak i za oko 825 tamošnjih kaluđera i kaluđerica. Mi prigovaramo kardinalima to što oni to slobodno naseljavanje preporučuju drugim državama, izvan svoje crkve Svetog Petra. Ali zato hvalimo njihovu humanitarnu organizaciju Caritas koja je - ne gledajući na veru i ideologiju - interkontinentalno pomagala svim migrantima i unesrećenima od gladi, rata, siromaštva, neznanja i bolesti - da im otkloni i ublaži nanesene tegobe.

I mi ne znamo da je ijedna ženska civilna organizacija tokom vekova dizala iz bede i neznanja bolju prosvetu među ženama različitih naroda od katoličkih sestara Svete Ursule. Njihov spisak obrazovnih predmeta i njihov trostepeni stepen prosvete je nedostižan i danas za, recimo, obrazovni sistem Srpske pravoslavne crkve. U poređenju sa ursulinom (,,mečkicom“ - lat.ursula) srpski pop je iliterata.

NE POSTOJI SLOBODNO TRŽIŠTE RADA I KAPITALA

Ne postoji slobodno tržište rada i kapitala koje navodno bogate države zagovaraju kako Dignitas Infinita misli u tački 31. Papa Franja to jeste prethodno kazao u enciklici Fratelli Tutti ali je tamo zahtevao veću socijalnu pažnju države prema invalidima, siromašnima i neobrazovanima - koga citira i kardinal Fernandez u Dignitas Infinita. Papa u Fratelli Tutti nije tražio slobodne migracije. Međutim, kada bi zaista postojale liberalne razvijene ekonomije, onda one ne bi ni obuzdavale neograničen priliv strane radne snage i Dignitas Infinita možda ne bi ni bila napisana. 

Kardinali su morali opaziti da već kod ekonomista nobelovaca, takve liberalne ekonomije ne postoje, sem kod Hajeka i kod njegovog gurua Rikarda iz 19. veka. One nisu nikada ni postojale, već postoje suverena prava svake države da u skladu sa svojim potrebama uređuju uvoz i izvoz radne snage, i uređuju odgovarajući položaj sopstvene radne snage. A državama se zaista može prigovoriti, kao što to i čine sindikati i humanitarne organizacije, da povećaju svoju socijalnu pažnju prema ugroženim delovima stanovništva.

To se odnosi i na humanitarno zbrinjavanje izbeglica. Ali, i tu postoji granica izdržljivosti domaćina kao i kod priliva spoljne radne snage. Niko nije dužan da primi ilegalnu radnu snagu koja probija granice tuđe države , niti mora da primi sve kolone izbeglica pod pretnjom sopstvenog sloma. Hleb, vodu, krevet, lek i toplu odeću mora svakom dati sve dok time, to isto, zbog nestašice dobara, ne uskrati svom narodu. Tu je granica humanizma.

Imigracija nije neograničeno pravo nijednog naroda na znoj i džep drugog naroda .

ŠTO AUTORI NE GOVORE

Istina, ne govore kardinali otvoreno o obavezi imućnijih država da prime neograničenu navalu siromaha iz Azije, Afrike, Srednjeg istoka i drugih teritorija. Oni prihvataju i pravo naroda na odbrambeni rat ali ga lišavaju etičke veličine i izričito odbacuju vrednosni stav da je „pravedan“. Da li je to skandal? Što je odbrana granice nepravedna i lišena etike herojstva? Ne možemo da zamislimo da država Vatikan ne bi opravdala odbranu od spoljnjeg napada na svoju zastavu.

Beogradska politika Velike Srbije je zbog loših ratnih rezultata i nedemokratske vladavine na sopstvenoj teritoriji dovela do migriranja Srba u Srbiju: prazni se Kosmet, prazni se Bosna i Hercegovina, Slavonija, Baranja, Lika, Kordun i raško-novopazarski region. Beograd postaje izmiješani logor Srba iz svih bivših oblasti njihovog života. Time njihovo etnografsko biće sve više postaje predmet nostalgije, a sve manje dnevna sadržina njihovih karakternih atributa. Politika Velike Srbije topi srpstvo - to je njen paradoksalni ishod

Međutim, kardinali opravdano pozivaju da se primljena imigracija, voljom države, tretira bez kulturne diskriminacije i predrasuda, a da se odbijena imigracija ne ugrozi nehumanim postupcima. To je sigurno stav i svih nas.

Nažalost, nijednom rečju kardinal Fernandez ne govori da i imigracija ima etičke dužnosti i da ,,dostojanstvo imigracije“ podrazumeva da se ona ne služi nasiljem, prevarama i iznuđivanjem empatije. A i Sveti Otac jedino ,,napada“ imigraciju kada joj izričito odriče pravo da se u ime vere odaje terorizmu, netoleranciji drugih vera i političkoj sili.

To jeste manje od potrebnog, ali nam se to kod pape dopada. Znate zašto?

Između ostalog i zato što se to o čemu on govori protivi velikosrpskoj politici Srpske pravoslavne crkve koja upravo koristi veru i preseljavanje lažnih rezidencijalnih birača da bi branila pravo religioznog stanovništva na srpsku državu. Samo hrišćanin kod nje ima pravo na Srbiju i svaki spoljni religiozni Srbin ima pravo da dođe u nju i da glasa za režim i Crkvu. A ostali su otpad od srpskog bića i samo su srbo-hrišćani pravi Crnogorci i Banjalučani?!

Time Crkva deli stanovništvo, i gura ga ka međusobnoj omrazi i sukobima kako u samom srpskom tako i u crnogorskom etnosu. Po njoj, ne postoji etnički pravoslavni Crnogorac niti geografski Crnogorac bez Boga, već jedino postoji pravoslavni Srbin koji je geografski položen u regiji Crna Gora. To je polit-religiozna prolegomena za etničko čišćenje i rat.

slikauzflesovelikojsrbiji

Aleksandar Vučić, Porfirije i Milorad Dodik (FOTO: UGC)

DA LI VJERA VODI KA SLOZI - DOMINIKANA I HAITI

Vera nije potrebna za slogu i rat ma koliko se crkve vekovima tukle preko kraljevskih vojski za vlast nad ljudima. Interesi se jedino tuku, čak i kada mačeve isuku istovernici. Daćemo primer.

U toku su danas veliki sukobi između Dominikanaca i Haićana na nekada Kolumbovom ostrvu Espanjola na Karibima iz 1492. godine. Ostrvo je gotovo 200 godina posle njega podeljeno na dve teritorije krajem 17. veka na istočni deo pod Francuzima i zapadni pod Špancima.

Taj istočni deo su Španci prethodno potpuno ispraznili od stanovnika iskorenjujući krijumčarenje i gusarenje. Tako su u njega potom upali Francuzi. Tu su obnovili crno plantažno ropstvo dovozeći afričke robove na brodovima koje je lično oblikovao Žan Batist Kolber, ministar finansija kod Luja Četrnaestog. 

Ropstvo su Španci na zapadu ostrva malo imali. Pariz je stao gubiti tu koloniju posle strašnog crnačkog pokolja belih robovlasnika 1791. godine. Francusku vlast tamo nije mogla da očuva ni Robespjerova zabrana ropstva 1792. godine koga su gotovo tri stotine godina pre toga odobrili katolički kaluđeri 1501. godine. Napoleon je potom hteo da Haiti vojnom ekspedicijom vrati pod Pariz, ali nije uspeo.

Ukidanje ropstva nije sprečilo crnce da ne osnuju državu. Haiti je postao 1804. godine prva crnačka država na severnom svetu iako se još borio sa Parizom za stabilnost. Od tada do danas nije uspeo da se podigne, sada mu je godišnji prihod po glavi stanovnika 1700 dolara.

Španski zapadni deo pod popularnim imenom Dominikana je proglasio nezavisnost 1844. godine i postao republika po američkom masonskom ustavu iz 18. veka. Dominikana je proživljavala neprekidnu istoriju plutokratskih diktatura. Ali zato što nije imala tešku robovsku istoriju kao francuski istok, brže je ulazila u moderno doba. Danas je Dominikana šest puta razvijenija od crnačkog istoka pod imenom Haiti. A Haiti je ostao do danas navodno nesrećan dokaz da nezavisno crno stanovništvo ne može da drži korak sa evro-američkim sledbenicima u Dominikanskoj Republici.

To nije u svemu tako očigledno, jer je Dominikana ne manja oligarhijska država od Haitija. Ko se tamo tuče? Tuče se na obe strane gotovo isti ,,etnički“ narod izmešan od Španaca, Francuza, raznih drugih belaca, drevnih Karibljana i crnaca. Vera im je rimokatolička, i manjinski protestantska, plus vudu. Na zapadu se govori kanarski španski, a na istoku francuski i mulatski francuski.

knjigamojbogpitajpopa

Dragan Veselinov (FOTO: Iva Mandić/Pobjeda)

To je glavna razlika: crni Haićani, koji su pokoljem belih plantažera ostali bez kapitala, nisu monukulturnu ekonomiju šećerne trske uspeli da povežu sa evropskim tržištem, a Francuzi su pod Napoleonom počeli da rafinišu šećer iz šećerne repe i postali nezavisni od Kariba.

No, zbog šećera se Dominikanci i Haićani ne tuku i čarkaju već dva veka. Danas se tuku zbog toga što latinosi u Santo Domingu u Dominikani neće da prime na stotine hiljada crnih i mulatskih Haićana koji beže od siromaštva i građanskog haosa u Porto Prensu. Krenula je odavno haićanska legalno-ilegalna emigracija u Dominikansku Republiku.

Haićani beže u razvijenu Dominikansku Republiku radi posla, obrazovanja, lečenja, turizma i drugih želja. Dominikanski predsednik Luis Abinader je u proteklim mesecima obustavio uručivanje ulaznih viza Haićanima i potpuno im zabranio dolazak morem, kopnom i vazduhom. I Dominikana optužuje Haiti da hoće da skrene vodu iz pogranične reke Dažabon u svoj novi kanal. A Santo Domingo je dovoljno moćan da izolacijom Haićana kazni Porto Prens, jer je on sedma ekonomija Južne Amerike a prva ekonomija Kariba i Centralne Amerike. I ispred je Kube.

Jedan su narod Dominikanci i Haićani, slične su istorije i vere. Jeste, ima među njima razlika, jesu oni i na dva jezika - koje obostrano razumeju i jedni i drugi, ali su i dva interesa i dve različite političke perspektive. Slično Crnoj Gori i Srbiji.

Ovo je naša poruka: ista vera ne ujedinjava isti narod ako je on sastavljen od različitih interesa. To je poruka na koju ne pristaju velikosrpski nacionalisti zagovarajući opštu Srbiju pod silom Beograda i gospodstvo nad Crnom Gorom.

KAKO BI SPOR RIJEŠILI KARDINALI

Sve smo ovo do sada naveli da bi postavili pitanje koje naizgled nema veze sa Velikom Srbijom: šta bi uradili kardinali, autori Dignitas Infinita; kako bi uspostavili hrišćanske odnose među Dominikancima i Haićanima? Šta tu može vera i hrišćanska sloga? Po nama, malo. Vera nije potrebna ni za rat niti za mir. Nije neophodna ni za razvoj niti za regres. Ona je saputnik sekularnih snaga i nekada im je ona Vrag, a nekada je dobrodošli anđeo.

Međutim, problem enciklike Dignitas Infinita je u tome što ona ne definiše koja je migracija pravedna, a to je glavno pitanje između Santo Dominga i Porto Prensa. Uz to, ona odbacuje da postoji pravedan rat iz čega proizilazi da ne postoji ni pravedan mir. A ako ne postoji etika rata i mira, kako će bez nje kardinali da rešavaju interesne razlike između Dominikane i Haitija; u stvari - bilo koje razmirice u bilo kom narodu? Jer, religija, to je posebna etika. Bez nje je pop nem. A, ako kardinal Fernandez i autori enciklike misle da ne postoji verska etika mira i sloge, onda su ozbiljno zateturali hrišćansku doktrinu.

Ako nema pravednog otpora, smeju li se onda Crnogorci dići protiv invazije iz Beograda i Banje Luke? Zar zaista neetikom spoljni Srbi imaju prava na Crnu Goru? A ima li i Srbija pravo da se odsustvom etike brani od tuđih bombi poput onih koje su na nju padale 1999. godine?

Vjera nije potrebna za slogu i rat ma koliko se crkve vjekovima tukle preko kraljevskih vojski za vlast nad ljudima. Interesi se jedino tuku, čak i kada mačeve isuku istovjernici. Daćemo primjer: u toku su danas veliki sukobi između Dominikanaca i Haićana na nekada Kolumbovom ostrvu Espanjola na Karibima iz 1492. godine. Ostrvo je gotovo 200 godina poslije njega podijeljeno na dvije teritorije krajem 17. vijeka na istočni dio pod Francuzima i zapadni pod Špancima

A šta bismo mi uradili na Karibima? Postoji li opšte uputstvo koje bismo mi primenili? Nema ga. Za utehu, tu utehu ne šalje ni Dignitas Infinita uz sve svoje formalne pozive ljudima da budu ljudi. Kakvi ljudi, koji model čoveka je „ljudski“?

Moramo dalje bez enciklike. Otuda bi bilo korisno kada bismo znali kako da sopstvenim postupkom privedemo bratskom rukovanju nas, Crnogorce i Srbe. Popovi nam tu neće pomoći, jer oni nisu tvorci naše etike iako svoju još uvek imaju. Moramo to sami.

GDJE CRKVA IPAK MOŽE POMOĆI

Najveću pomoć miru i saradnji država bi i crkveni Rim i Beograd pružili kada bi politiku migracija ispunili neagresivnim sadržajem.

Vatikan bi možda tome pomogao kada bi umanjio svoju podršku preseljavanju zemaljskog juga na sever - bar mi sada tako doživljavamo encikliku Dignitas Infinita. Ali će on, možda, u narednim papskim istupima zatražiti veća ulaganja u prosvetu i ekonomiju juga kako bi migracije postale manje opterećenje za sever. To je u interesu oba zemaljska pola i sa tim je 1980. godine krenuo nemački kancelar Vili Brant u svom čuvenom Izveštaju Brandt Report, noveliranog 2001. godine kao The Brandt Equation.

polic

Policijski štit od migranata (FOTO: UGC)

Beogradska politika Velike Srbije je zbog loših ratnih rezultata i nedemokratske vladavine na sopstvenoj teritoriji dovela do migriranja Srba u Srbiju: prazni se Kosmet, prazni se Bosna i Hercegovina, Slavonija, Baranja, Lika, Kordun i raško-novopazarski region. Beograd postaje izmešani logor Srba iz svih bivših oblasti njihovog života. Time njihovo etnografsko biće sve više postaje predmet nostalgije, a sve manje dnevna sadržina njihovih karakternih atributa. Politika Velike Srbije topi srpstvo - to je njen paradoksalni ishod.

Osim toga, zbog svog pomenutog nedemokratskog sistema, Srbija vitla glasače po svojoj teritoriji i veštačkim promenama prebivališta dovodi svoje građane do pomisle ne samo da ne znaju gde je njihova stvarna teritorija uprave, već ih navodi i na unutrašnje sukobe sa stvarnim lokalnim stanovništvom. Da li tako konflikti sa spoljnih i unutrašnjih srpskih teritorija sve više idu ka internom završetku u samoj Srbiji? Da li je nužno da Velika Srbija padne tek u građanskom neredu u samoj Srbiji?

MOŽE LI OPSTATI SPC U CRNOJ GORI?

Beogradska Crkva neće sa postojećim sastavom vladika još dugo odustati od politike Velike Srbije. Ona se i boji da bi sa obustavom takve politike izgubila imovinu u Crnoj Gori. Boji se i revanšizma sa izgonom sveštenstva. To ne bi moralo da se desi. Brojne pomesne crkve u svetu imaju svoje filijale u drugim državama, ali su im politički lojalne. One nisu pretnja tamošnjem glavnom gradu. To bi mogla da bude i pozicija beogradske crkve u Crnoj Gori.

Otuda opstanak Crne Gore ne mora da znači i nestanak Srpske pravoslavne crkve u njoj. To je i nemoguće zbog velikog srpskog naciona u Crnoj Gori, a bilo bi i nepravedno .

A ako je beogradska patrijaršija uverena da svojom nacionalističkom politikom neće pretrpeti poraz u Crnoj Gori i zbog toga njome vodi tamošnji narod u novi konflikt, onda nije nemoguće da zbog toga doživi u Srbiji novu kolonu migranata iz Crne Gore i novo propadanje srpstva. Možda će se u poslednjem trenutku trgnuti i prihvatiti da je mir i obostrani razvoj najbolji put da od Srbina ne čini migranta. Nije pop čovek bez očiju za budućnost.

Izvor:Pobjeda

Komentari

Komentara: (0)

Novi komentar

Komentari objavljeni na portalu Kodex.me ne odražavaju stav uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja.

Zabranjeni su: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne prijetnje drugim korisnicima, autorima čanka i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za članak.

Takvi komentari će biti izbrisani čim budu primijećeni.