Riječ je o gazdinstvu koje je od 2018. godine registrovano kao sklonište za životinje ,,Mali – veliki raj“ u kojem ne važi ona parola ,,Uhvati, steriliši, pušti“ (čitaj - vrati na ulicu), nego ako im se ne nađe novi dom ostaju da žive sa Mirjanom do kraja života. Životinje su ovdje druželjubive i imaju apsolutnu slobodu, pa tako mačka spava na otvorenom kavezu sa zečićima, kokoške trčkaraju sa psima, a sa njima vele da spavaju i mačke... Na prvi pogled izgleda da tu nema nekog reda, a zapravo je sve fina harmonija u kojoj Mirjana uživa već više od 20 godina, kada su je nemaština i težak život opredijelili da život posveti brizi o životinjama. 

LJUBAV 
Kao po ustaljenom redu, i toga dana kada smo oko pet sati popodne došli u taj mali-veliki raj, pedeset trogodišnja Mirjana Vasiljević je radila oko životinja.

- Još nijesam završila, prljava sam, ali nijesam umorna, ovo je moj život, posvetila sam ga ovim životinjama – dočekala nas je na prilazu skloništa.

A Mirjani dan počinje oko sedam sati ujutro.

- Popijem kafu, obučem se i idem da nahranim životinje. Ne umijem vam reći odakle počnem i đe stignem, ali sve ih nahranim i dam im vodu. Kao što vidite, uhranjeni su i psi i mačke, kao i ostale životinje. Nije mi naporno, kroz život sam navikla da se borim. Ovo volim, a kad čovjek radi ono što voli, ništa mu nije teško – priča Mirjana.

Život pun izazova probudio je u njoj empatiju prema životinjama.

- Nemam nikoga od porodice. Pokojna majka i ja živjeli smo dosta siromašno. Školovao me je Centar za socijalni rad, Osnovnu školu ,,Njegoš“ završila sam u Spužu. Možda me je takav život i naveo da radim ovo što radim. Majka je bila živa kada sam počela da udomljavam pse. Malo se bunila u početku, ali jedan po jedan i evo - danas ih imam preko stotinu, a tu je i veliki broj mačaka, zatim zečevi, patke, guske, kokoške, golubovi... – nabraja Vasiljević, koja je bez majke ostala prije 15 godina.

Ističe da joj veoma prija to što je po cijeli dan okružena životinjama.

- Ne mogu reći da se osjećam usamljeno među njima. Ako sam zamišljena ili tužna, izađem među njih i sve se u trenutku promijeni. Našla sam u njima sve ono što mi je u životu nedostajalo, jer teško je živjeti bez ikoga svog – iskrena je naša sagovornica.

BRIGA 
Životinje su za nju, kako kaže, veliki ljudi.

- Ljudi su me razočarali u životu, učiniš im sto puta a jednom ne - kao da nisi nijednom, pa te onda još i mrze. Kod životinja toga nema. I one imaju dušu. Evo ovaj kangal, Dona, neko je ostavio sa kučićima na smetlištu, štenad je neko uzeo prije nego sam ja nju našla i donijela ovdje. Bila je kost i čapra, bojala sam se da će umrijeti. Ne razumijem kako ljudi nemaju duše pa ih samo tako ostave. Pa i ovo je živo biće, samo što ne zna da priča. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kada pas počne da se oporavlja, kad u meni prepozna prijatelja, spasitelja. Vidjeli ste i Džeri, koja najviše trči za mnom, i njoj sam spasila život. Ove kučiće je neko ostavio na kiši, tu uz cestu u Rogamima, a ona tri sam uzela na divljoj deponiji kod Virpazara. Ovo me ispunjava, osjećam se bolje jer pomažem četvoronožnim ljudima, kojima je potrebna pomoć. Kad odem na onaj svijet biće mi mirna duša – suznih očiju priča Mirjana.

Naglašava da kada udomi nekog psa ili mačku, vodi računa o tome kako im je kod novih vlasnika.

- Mislim da je ovim psima ljepše ovdje kod mene nego u azilu, bilo kojem... Tamo su ipak zatvoreni u boksove, a ovdje su slobodni. U azilu ih sterilišu i vrate na ulicu ako ih ne udome, a ja brinem o njima sve dok ih ne udomim, a ako im ne nađem dom ostaju ovdje do kraja života. Dešavalo mi se da udomim psa, pa da ga vratim jer ga novi vlasnici ne drže kako treba. Ovu bijelu retriverku, na primjer, vratila sam od dvojice vlasnika, jer su je držali svezanu na metar lanca. Bila je tužna kad sam je vidjela. Sa psom koji je dresiran i naučio na potpunu slobodu ne može se tako postupati. Ovdje je ponovo srećna – kazuje Mirjana.

Ističe da je većinu pasa pokupila sa podgoričkih ulica.

- Veliki broj njih bili su bolesni, iznemogli od gladi. Ima ih dosta hendikepiranih, sa tri noge... I mačke sam kupila sa ulice, ostavljene i bolesne, uglavnom. Veterinarka Aleksandra Krivokapić iz ambulante ,,Family vet“ u Nikšiću ih je liječila. Spakuje mi ljekova, ako nemam novca da platim liječenje ona me sačeka, baš onako ljudski. Ne bih živa uspavala psa ili mačku... što ako su teško bolesni, treba im pružiti šansu... što ako nemaju nogu. Eto, i sa tri noge trčkaraju srećni po imanju. Moramo se prema njima odnositi kao prema ljudima – poručila je na kraju žena koja je prije dvadesetak godina započela ovu svojevrsnu humanu misiju.

Ljudi koji vole životinje trebalo bi da posjete ovo sklonište, a oni koji imaju djecu da dođu sa njima. Ovo zanimljivo mjesto je kao iz priča i bajki koje djeci čitamo pred spavanje. Onih koja u njima bude emocije, zbog kojih puste suzu, ali im izmame i osmijeh na lice. Oni koji mogu, trebalo bi da podrže Mirjanu i ovu lijepu priču, da doprinesu da u ovom malom-velikom raju sreću nađe još neki napušteni pas, mačka ili neka druga životinja.

Od Glavnog grada očekuje veću podršku 
Mirjana kaže da se nedavno obratila za pomoć Glavnom gradu.

– Objasnila sam da imam preko stotinu pasa, da sam ih većinu pokupila sa ulica Podgorice, te da je ovo sklonište na teritoriji glavnog grada. Pozvao me čovjek iz Čistoće i donio mi džak hrane od 15 kila. Nijesam zadovoljna takvim odnosom gradske uprave, trebalo bi da imaju više sluha za ovo što radim, da me posjete i vide koliko je ovdje životinja zbrinuto. Mslim da od njih zaslužujem veću podršku – poručuje vlasnica NVO ,,Mali – veliki raj“ i skloništa za životinje.

Sa ovim što radi, ističe ona, upoznat je veliki broj ljudi koji hoće da pomognu.

- Znaju da sam u proteklih 20 godina život posvetila brizi o životinjama. Obratim se za pomoć preko svoje FB stranice ,,Mali – veliki raj“. Hoće da pomognu kada su sigurni da doniraju novac da se stvarno pomogne nekoj životinji. Naravno, kao dokaz objavim račun za liječenje životinje. Imam i svoj sajt www.malivelikiraj.me i instagram stranicu Mirjana Vasiljević. Ljudi me tako nađu, dođu da udome životinju ili da mi donesu da ja udomim neko štene sa ulice – navodi Vasiljević.

Ćaka i mačke
Iako za mačke ima odvojenu prostoriju, one ipak više vole da spavaju sa psima.

– Kučka Ćaka čuva mačke, čeka da one završe sa jelom, pa tek onda ona prilazi zdjeli. Dam im da jedu jednom dnevno, ali uvijek im ostane pa oni koji su gladni mogu opet da jedu – priča Mirjana, koja iskazuje zahvalnost i ljudima iz restorana ,,Radovče“, koji joj svake večeri spakuju ostatke od hrane za životinje.

Izvor Pobjeda