Nedelja… Kao i uvijek dosadan, miran i depersivan dan.
Takva sam oduvijek… Knjiga, novine, intrenet.
Legla bi mi čaša vina…da se raspjevam i ugušim tIšinu.
“Izgleda da ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu I jednostavnost. Čak ih učine boljim. Ne znam kako to postižu, a volio bih da saznam” Napisao je Meša Selimović, a ja sam nešto prije pročitanog odlomka iz Tvrđave, slično pitanje postavila dobrom i vidim do kraja poštovanom gospodinu Elvedinu Peziću.
-Zašto se toliko vezujem za ljude i zašto sam na kraju uvijek povrijeđena, uvijek razočarana?
-Ne možete se razočarati ako radite radi Boga, od njega očekujte nagradu a ne od ljudi. I tu staje sva priča!, glasi odgovor od ovog divnog čovjeka, koji je sa mnom nesebično podijelio istinu.
Nije ovo kraj price! Nego uvod u prave do sada neispričane, a besplatne razgovore! Sevap je novac kojim plaćamo mir za dušu i često povrijeđeno srce. Nekada našom, a nakada krivicom drugih.
SVE DOK NE UMREŠ LJUDI ZA TEBE NEMAJU VREMENA!
-Čudan je vakat nastupio. U većini slučajeva u kolotečini svakodnevnih obaveza jedni za druge ne možemo odvojiti vremena.
Roditelji nemaju vreman za dijete , dijete nema vremena za roditelje, rodbina se ne posjećuje, prijatelji rijetko popiju kahvu. Tako to sve ide dok nam ne jave da je neko od rodbine, prijatelja, poznanika otišao sa dunjaluka/ umro. Tada se odmah oragnizujemo I odemo da mu klanjamo dženazu .
Tu na dženazi vidimp mnoge koje nismo vidjeli dugo.Pa su dženaze postale ujedno i mjesto gdje možete vidjeti rodbinu, prijatelje, poznanike.
Isti je slučaj i sa težim obolenjima. Mnogi ne možemo naći vakta za roditelje, prijatelje, poznanike, sve dok nam neko ne javi da je “zaglavio” u bolnicu. Tada se organizujemo I posjetimo ga u bolnici, kada njemu viiše I nije do te posjete, niti osjeti slasta toga.
Kamo sreće da smog a posjetili dok je mogao osjetiti slast međusobnih posjeta, dok je bio živ I zdrav! Žalosno!
Elvedin Pežić
Nažalost, svima poznat osjećaj! A mogli smo bolje, duže i srećnije!
Autor:J.M
Komentari