Mandić će, kaže, mobilisati SPC u pokušaju da premijera spriječi u, citiram, „jednoj lošoj i opasnoj namjeri“. Kaže se „lošoj i opasnoj“, ne treba to „jednoj“. Ali nema veze: Mandić se, otkako se dočepao vlasti, ne drži ni vlastite ideologije, pa zašto bi se pokoravao srpskom pravopisu? Evo šta je rekao Dalaj Manda: https://www.cdm.me/politika/izvrsicemo-pritisak-na-spajica-da-odustane-od-podrske-rezoluciji-o-srebrenici/

Vučićevi tabloidi pljuju po Spajiću. Time mu čine uslugu. Prvo: koga oni nisu vrijeđali, bolje da se nije ni rodio. Drugo, govorim iz ličnog iskustva: kad god su oni udarili po meni, sve mi je u životu naprijed odilo. I meni i Severini i Anđelini Džoli. Pa će i Mikiju.

Pritisak na Spajića vrši i Milan Knežević.  Ako Spajić to, i on će, kao i Mandić, uraditi ovo i ono.

Bla, bla, bla. Pa bla, bla, bla. A onda bla, bla, bla.

Nećete vi ništa.

Nego ćete svako u svoju fotelju: Mandić u skupštinsku, Kneževićevi  ljudi u ministarske. I svi sretni.

Znate zašto je demokratija tako popularan sistem? Jer demokratija, za razliku od autokratije, vodi računa o prostoj činjenici da je svijet pun guzica. Za koje ona, demokratija, obezbjeđuje dovoljno fotelja. Tako da će ovo u Crnoj Gori, na izvjestan način, biti trijumf demokratije. Sve će se, naime – i glasanje za Rezoluciju o Srebrenici i zaguzičenje fotelja – desiti u atmosferi dijaloga i kompromisa.

U svom govoru, održanom povodom stradanja Srba u Jasenovcu, Mandić je pomenuo „crvenu liniju“. Evo šta je rekao:

“Nijesmo mi vezani za bilo kakve fotelje ili bilo što iako se vode razne prljave kampanje i od onih od kojih bi se to najmanje moglo očekivati, ali bi željeli da imamo razumijevanje vaše. Da imamo razumijevanje ovih nevinih duša koje se nalaze iza nas. Da te duše znaju da mi nećemo dozvoliti i da je to crvena linija kako bi se vratio onaj koji nas je diskriminisao uništavao srpstvo u Crnoj Gori ponovo na vlast”.

Da pojasnimo šta je čovjek rekao: crvena linija nije Rezolucija o Srebrenici, nego povratak Đukanovića na vlast. To se zove borba protiv imaginarnog protivnika. Šanse da se Đukanović vrati na vlast su nešto manje nego one da Knežević, dok lovi krapa, vidi kako iz Skadarskog jezera izranja Čudovište iz Loh Nesa. Ali to je najstariji trik u knjizi: realan poraz, dakle Rezolucija, pravda se kao taktički potez nužan za imaginarnu pobjedu.

Mandić traži razumijevanje nevinih srpskih žrtava pogubljenih u Jasenovcu. Razumijevanje za šta, to ne kaže. Ali je jasno na šta misli: treba mu razumijevanje za to što neće srušiti Spajićevu vladu. A zašto neće? Pa zato što bi to značilo Milov povratak na vlast. A to je „crvena linija“. Koju neće preći, pa da će mu to zadnje biti. Šta reći: u ime principa katkada je nužno zgaziti sve principe.

Mandić i Knežević će ritualno gunđati i drviti o zakletvama mrtvima, precima i tradiciji. Ali će sjedjeti u vlasti koja priznaje državu Kosovo, vlasti koja je glasala za Rezoluciju o Srebrenici.

Bude li tako, to znači samo jedno. Da su prihvatili i Rezoluciju i Kosovo.

To ti je kao ono kad odeš neđe u goste, pa ti domaćin sipa rakiju za rakijom: ono, na četiri si noge doša. Ti se praviš fin, ponavljaš a neću, dosta je, ne vala nijednu više. Ali kad na kraju tresneš i tu rakiju – popio si je.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a