Na društvenim mrežama i na drugim izvorima, vidjela sam pozive za normalizaciju svega, od tijela posle porođaja do razgovora o mentalnom zdravlju na radnom mjestu.

Zamisao je, naravno, da se razbiju tabui koji mogu biti beskorisni, čak i opasni.

Ali postoji još jedna vrsta normalizacije koje su mnogi ljudi mnogo manje svjesni.

Ona je manje namjerna, opasnija je - i može biti štetna.

To je normalizacija trendova, situacija i događaja koji zaista uopšte ne bi trebalo da budu „normalni".

Često ćete čuti da se to naziva „ desenzitizacija" ili „navikavanje".
Pomislite na ratove u Ukrajini i Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze.

Na početku ovih sukoba, strašni događaji su bili novi i neočekivani, i imali su elemente koji, kako psiholozi kažu, privlače pažnju ljudi.

Mediji i dalje o njima izvještavaju, ali kako vrijeme prolazi, sada su to rijetko udarne vijesti u zemljama poput Sjedinjenih Država (SAD), a i sve ređa tema svakodnevnih razgovora.

Nažalost, kada rat traje mjesecima ili godinama, istraživanja ukazuju da svaka sledeća nedelja borbi izaziva manje pažnje nego prvog dana.

Ova desenzitizacija se odnosi i na svakodnevni život.

Na primjer, mladi u centru grada koji odrastaju uz nasilje češće smatraju da je nasilje normalno.

Ili, tokom pandemije korona virusa, ljudi su bili zabrinutiji kada je broj smrtnih slučajeva bio mali, nego kada je dostigao stotine hiljada.

Posebno zanimljivo novije istraživanje pokazalo je da ljudi koji žive u zemljama koje su više izložene negativnim uticajima klimatskih promjena zapravo smatraju da su klimatske promjene manje opasne.

Drugo istraživanje pokazuje da čak možete da se naviknete na sopstveno loše ponašanje: pošto su dobrovoljci nekoliko puta slagali da bi dobili više novca, njihove laži su postajale sve veće i veće tokom eksperimenta, a djelovi njihovog mozga koji su odgovorni za osjećanja su se sve manje aktivirali.

Istraživači su zaključili da što više nešto radimo, čak iako znamo da to nije ispravno, osjećamo manju nelagodu zbog toga.

Drugim riječima, ako ste nečemu dovoljno izloženi, to će postati normalno. Čak i ako je loše.

Naravno, i to ima određene prednosti, jer ljudi moraju da su u stanju da se prilagode novim okolnostima i situacijama, bez obzira koliko one bile strašne.

Ljudska vrsta vjerovatno ne bi stigla daleko ili, barem, ne bi imala emocionalni kapacitet da rješava probleme, zamišlja i stvara, da smo stalno bili u stanju šoka i anksioznosti.

Ali, postoje i očigledne zamke.

Kao prvo, prilagodljivost može biti jedan od razloga što ljudi imaju poteškoća da se uhvate u koštac sa onim što sociolozi zovu „sporo nasilje" - sa katastrofama koje se razvijaju tako de ne izgleda da zahtijevaju hitno rješavanje, a tek mjesecima ili čak godinama kasnije se shvati kolika šteta je učinjena.

Neki od primjera su višedecenijsko odlaganje hemijskog otpada koje je stvorilo takozvanu „aleju raka" u dolini reke Misisipija u SAD-u, ili porast štetnih emisija u svijetu.

A zbog sposobnosti prilagođavanja, ljudi mogu vječno da ostanu u začaranom krugu.

Istraživanje o nasilju u centru grada pokazalo je, na primjer, da je veća vjerovatnoća da nasilje izvrše oni koji ga smatraju normalnim.

Ali ovo se odnosi i na veća, složenija pitanja.

Ako neko ne vjeruje da su klimatske promjene veliki problem, zašto bi bio motivisan da preduzme bilo šta po tom pitanju?

Ako ljudi gubi svijest o humanitarnim katastrofama, da li će i dalje o problemima obavještavati njihove izabrane predstavnike ili davati novac u dobrotvorne svrhe?

Kako dolazi do normalizacije
Kada je reč o čitanju i gledanju vijesti, postavljaju se dva pitanja: kako mediji mogu da izvještavaju o određenoj temi a da ne smanje osjetljivost publike na nju?

I, kao pametan, informisan korisnik medija, kako možete da budete sigurni da ne upadate u istu zamku dok pratite medijski sadržaj?

Istraživači ispituju kako stalna izloženost istim vijestima utiče na čitaoce i gledaoce.

Na primjer, jedna studija je otkrila da je veća vjerovatnoća da će čitaoce/gledaoce izvještavanja o određenoj temi iznervirati kada im se čini da se vijesti ponavljaju, i da će čak takve izvještaje izbjegavati.

Ne radi se samo o tome da čitaoci/gledaoci žude za novostima, pišu istraživači.

Ljudi se posebno nerviraju kada primijete da se ništa ne mijenja ili ne poboljšava.

„Pojedini imaju posebno negativan stav prema dugotrajnom izvještavanju o određenoj temi koje ne sadrži dobre vijesti o napretku ili poboljšanju, što je dijelom i zbog političara koji su dio takvih izvještaja", smatraju istraživači.

Tu dolazimo do zabrinjavajućeg dijela.

Postoje različite teme čijim zanemarivanjem se podržava status kvo i oni koji su za njih odgovorni.

Zamislite koliko bi bilo vjerovatno da preduzeća i vlasti preduzmu aktivnosti u vezi sa, na primjer, klimatskim promjenama, da o tome niko nikada nije govorio.

Ironično, ovo bi moglo da znači da što više vlasti ostvaruju minimalne napretke u rješavanju nekog pitanja, to je ljudima dosadnije da o tome slušaju.

Moguća posledica, teoretski, je da se o ovom pitanju sve manje izvještava i da prestane pritisak da se ono riješi.

Zatim, tu je i drugi problem, posebno uobičajen za izvještavanje o ljudima koji pate: ako nas previše uzrujava ono što vidimo ili čujemo, možemo da sagorimo i poželimo da o tome više ništa ne saznamo.

Kako da ne oguglamo
Dakle, šta možemo da uradimo?

Kako da ostanete informisani a da vas to ne preoptereti i da ne oguglate?

Kako da budemo obaviješteni o događajima u svijetu, a da pritom odbijamo da ih prihvatimo kao „normalne", a ne reagujemo previše emotivno?

Istraživači predlažu da se vijesti gledaju i čitaju promišljenije, na primjer u određenim vremenima kada ste preplavljeni vijestima o nekoj krizi.

S obzirom na važnost vijesti, da biste bili dobro informisani treba da koristite različite izvore.

Čak i ako se radi o određenoj temi ili krizi koja vas mnogo zanima, trudite se da čitate i neke druge medije, druge tekstove, a ne uvijek iste.

Ako pratite rat Hamasa i Izraela, nemojte samo da tražite udarne vijesti; pročitajte spoljnopolitičke analize, članke pisane u prvom licu, gledajte dokumentarne filmove, slušajte audio knjige, čitajte poeziju.

I, ono što je najvažnije, saznajte stavove obje strane u ratu.

Važno je i da se podsjećate da je bitna suština, a ne detalji.

Za početak, imajte na umu da drugačiji pogled na sadašnjost podrazumijeva razmišljanje na duže staze.

Možda, da osvrtom na prošlost pokušate da shvatite kako smo došli dovde, tako što ćete umjesto medija koje dnevno pratite pročitati neku istorijsku knjigu ili pogledati dokumentarac.

Ili, možda da pogledate unaprijed - šta bi ovo moglo da znači za sjutrašnjicu?

Recimo, da potražite analize o tome šta bi naše trenutne odluke mogle da znače za jednu, 100, pa čak i 1.000 godina.

A šta je sa našom sklonošću da se prilagođavamo okolnostima koje najneposrednije utiču na nas, čak i onima koje ne bi trebalo da prihvatimo samo kao „normalne"?

Prvi korak je da prepoznamo da nam se takvo navikavanje uopšte dešava.

Odvojite trenutak da razmislite: na koje stvari se navikavate, bilo u vašem domu, zajednici ili zemlji, a zapravo ne biste željeli da se naviknete?

Tek tada možete da planirate da nešto uradite.

Pojedini istraživači predlažu da se na „sporo nasilje" odgovara „sporim otporom", ili „sporim nenasiljem", kao što je recimo svakodnevno dijeljenje informacija o toj temi.

Stručnjaci koji su sproveli istraživanje o navikavanju na laganje zarad dobijanja više novca predlažu da na okolnosti treba pogledati očima drugih, bez mnogo osjećanja.

Ako nešto što vam se ne sviđa u vašoj zemlji počne da vam postaje „normalno", možete, na primjer, da razgovarate sa nekim ko živi u drugoj zemlji, pročitati kako se problem rješava negde drugde ili (za one koji imaju mogućnosti) čak otputujete u inostranstvo.

Ako postoji neko pitanje koje vam je važno, nemojte da razmišljate o tome kako će vas za mjesec ili godinu dana to emotivno uzrujavati kao sada.

Umjesto toga, neka vam preduzimanje akcije postane navika.

Na primjer, ubiljeležite u rokovnik da ćete redovno odvojiti pet minuta da pišete vašim političkim predstavnicima.

Ili, umjesto povremenih, vršite mjesečne uplate dobrotvornoj organizaciji koja se zalaže za cilj do koga vam je stalo. (Dodatak: istraživanje je pokazalo da preduzimanje akcije po pitanje uznemirujuće teme smanjuje rizik od „sagorijevanje").

A možda bi najpre na umu trebalo imati činjenicu: od globalne trgovine robljem do aparthejda u Južnoafričkoj Republici, bilo je mnogo užasnih situacija i okolnosti koje su decenijama, čak i vjekovima, bile ukorijenjene, bilo ih je nemoguće promijeniti, i u nekom trenutku bi postale „nova normalnost".

Ali, jesu se promijenile.

A isto mogu i okolnosti koje ne želimo da budu dio budućnosti naše djece, ili naše.

Izvor BBC na srpskom