”Rezolucija o Jasenovcu je dio političkog folklora koja ima ambiciju da pokaže “i nas su ubijali” i to niko normalan ne može, niti spori. Dakle, može biti samo sporna svijest identifikacije i odbrane zla, dok su činjenice o zlu nešto sasvim drugo”, rekao je Rastoder

 Da li je Balkanu potrebna Rezolucija o Srebrenici i da li ona, kako kažu lideri srpskih stranaka u Beogradu, Banja Luci i Podgorici dodatno zaoštrava odnose na prostoru exYU?

RASTODER: Rezolucija je samo formalna ovjera činjenica. Genocid je dokazan i presuđen, odgovorni kažnjeni, ali osporavanje toga postaje dio političkog narativa. To je protumačeno kao “veličanje zla”. Slično se događalo sa Njemačkom 1945. Sve dok djeca nijesu počela pitati :” Tata, šta si ti radio u ratu”? Nakon toga ide suđenja Ajhmanu i slično. Šta je ovdje bitno? Shvatiti da ovdašnja djeca ne mogu pitati svoje roditelje, jer ne mogu pitati o onome što ne znaju. Zbog toga ih “roditelji” zasipaju lažima jer ne žele da se stide pred svojom djecom. Zato samo oni koji se nemaju razloga stidjeti, odlučno brane pravo na “ istinu” uvjereni da njena spoznaja utiče na ozdravljenje društva. Sada je sve to uzdignuto na najviši međunarodni nivo. Moralni test za čovječanstvo, koje se svakodnevno suočava sa sličnim pojavama. Pitanje perspektive savremenog svijeta, koji se suočava sa politikom “veličanja zla”. Istjerivanje iz rovova ideologe zločina koji se kriju “iza naroda” u želji da “socijalizuju zlo”. Sve to iziskuje racionalne odgovore. Oni će stići usvajanjem Rezolucije. Oni koji se njome osjećaju “politički ugroženi” su logično protiv, ali njih niko i ne pita. Nije samo u pitanju slovo Rezolucije, već ono što ne piše u njoj, a otvara prostor za mnoge sudske procese u kojima neće biti “presuda” već samo naznačene “obaveze”

Mandić je najavio Rezoluciju o Jasenovcu u CG Skupštini.

RASTODER: Mandić je patentirao novi politički izum na primjeru rezolucije o Šahovićima. A on izgleda ovako: Na svaku podnijetu rezoluciju (koja ti ne odgovara) podnesi (kontra) rezoluciju kojom devalviraš ideju i relativizuješ samu inicijativu. Naravno, da on to ne radi lično, nego oni koji to rade umjesto njega. Tako vrlo ljubazno primi mene na razgovor, ali odmah sjutradan pozove one “druge” sa idejom da obezvrijede inicijativu. Političari to čitaju kao “umijeće” u suštini to je “moralno smeće “ koje na svaki konkretan zločin i njegovu osudu odgovaraju infatilno: “A šta su oni nama radili”;” Svi smo mi isti, samo hoće da nam “natovare zlo” i sl. Ovdje je bitno sljedeće :” Ne možemo biti isti, sve dok vi ,ili ti , iz “ ideološkog bunkera zločina” imaš ambiciju da prosudjuješ, šta je za nas “ dobro”. Ne gospodo, mi koji nemamo nikakve potrebe identifikacije sa “zločinom i zločincima”, mi smo po prirodi stvari na “drugoj strani“ i podržavamo svaku osudu zločina. U tom smislu nama ne može i ne treba da smeta bilo koja “rezolucija”, jer je istina nepromjenljiva ,a ono “ što je bilo” se ne može promijeniti, samo o tome možemo razmišljati na različite načine. Prema tome : Rezolucija o Jasenovcu je dio političkog folklora koja ima ambiciju da pokaže “ i nas su ubijali” i to niko normalan ne može, niti spori. Dakle, može biti samo sporna svijest identifikacije i odbrane zla, dok su činjenice o zlu nešto sasvim drugo.

 Da li su sjećanja na stradanja u Jasenovcu obuhvaćena međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta?

RASTODER: To, da li je, ili nije, je skoro i nebitno. Jasenovac je ucrtan s pravom na svim svjetskim kartama “topografije zla”. Spor oko Jasenovca u ozbiljnim krugovima ne postoji kao dilema oko toga, šta je i kakav je? Sporova ima samo oko” kartografije zla”, odnosno oko broja žrtava i njihove nacionalne pripadnosti. Ako je” takav“ spor izmješten na polje nauke, on će kad – tad biti riješen, međutim ako se prenese na polje ideologije, on će “živjeti” onoliko koliko i idologija kojom se “brani ili osporava”. Suština, ovog ili svih sličnih pitanja koja su svjesno unijeta na polje politike i ideologija nije potreba da se utvrde činjenice, nego potreba po kojoj se testira etika:
A ona je sadržana u sljedećem: Ko ima potrebe da brani (ne) djela svojih očeva, djedova ili predaka uopšte. Svako onaj koji je ubijao nedužne ljude “u ime moje, nacije ili vjere, ne može mi biti “rod”, jer je to “izrod”. Pa makar to bio moj otac, djed ili bilo ko drugi. Ko brani “( ne)djela svojih predaka? Samo oni koji žele živjeti i opravdati njihovu ideologiju. U čemu je problem? Ideologiju nije moguće poraziti drugačije ukoliko nije osuđena od svih potomaka. Prema tome, u našem kontekstu, ima malo pijeteta prema “nevinim žrtvama” a mnogo više potrebe da se “ odbrane dželati“ sve dotle dok se ideološki kvalifikuju kao naša “duhovna braća”. Tvoja “potreba” da se identifikuješ sa “ zločinom”, “ zločincem” nije posljedica neznanja, koliko ideološka i politička potreba da “odbranimo sebe”. Samo onaj ko nema potrebe da se “ brani” nema problema sa ovim i sličnim pitanjima.

 Kako viditi uopste odnos CG vlasti prema inicijativi da se u UN glasa za Rezoluciju o Srebrenici?

RASTODER: Vlada simulira izazov u odnosu na ono što je deklarativno prihvatila kao vrijednosti međunarodnog prava. Medjutim, javna potvrda toga pravi joj problem unutar zemlje, gdje ima “partnere” koji su protiv rezolucije. Balans koji vlada pokušava napraviti između preuzetih obaveza i deklarativnih načela pokušava napraviti dodavanjem navodnih “amandmana”. Paradoks može biti u tome, što se amandmani odnose na ono čega u Rezoluciji nema. Ako se prihvate, vlada može “oprati” ruke i pokušati “ prmiriti” one od kojih zavisi. Principi, obraz, čast ili empatija prema nevinim žrtvama je u ovom slučaju skrajnuti u “ stranu”. Međutim, ipak ovo pitanje ne zavisi od stava crnogorske vlade niti njenih konstituenata već od riješenosti međunarodne zajednice da verifikuje presude svojih nadležnih organa.

Izvor:Standard