U kakvim političkim i društvenim okolnostima Crna Gora danas proslavlja 21. maj? Što je ostalo od države koja je, prije samo četiri godine, bila primjer skladnog multietničkog, građanskog društva i lider u evropskim integracijama na Balkanu? Jesu li crnogorski građani zaslužili vlast kakvu imaju?

- Dan nezavisnosti Crne Gore najvažniji je crnogorski praznik i jedan od najznačajnijih datuma u našoj hiljadugodišnjoj istoriji. Uz 13. jul – i onaj 1878. i ustanički 1941. godine - 21. maj temelj je moderne, multietničke i građanske Crne Gore - kaže za Pobjedu akademik CANU i DANU, istaknuti crnogorski botaničar dr Vukić Pulević.

- Naravno, pitanje je kako će aktuelni režim u Crnoj Gori obilježiti Dan nezavisnosti; posebno ako znamo da su se, prije osamnaest godina, lideri svih stranaka vlasti protivili crnogorskoj državnoj nezavisnosti. Ipak, danas će, htjeli - ne htjeli, morati da proslave taj najvažniji državni praznik. Baš kao što će u Ujedinjenim nacijama morati da podrže rezoluciju o genocidu u Srebrenici ili članstvo Kosova u Savjetu Evrope. Sve su to crnogorski istorijski paradoksi - kaže Pulević.

POBJEDA: Što je danas ostalo od Crne Gore iz 21. maja 2006. godine?

PULEVIĆ: Često čitam analize i ocjene crnogorskih intelektualaca i meni bliskih ljudi, koji kažu da je od nekadašnje države ostao samo okvir, koji je, tokom posljednje tri-četiri godine, ispražnjen od značenja i suštine. Nijesam saglasan sa takvim ocjenama.

POBJEDA: Zašto?

PULEVIĆ: Mislim da su preoštre. Naravno, režim predano radi na tome da obesmisli postojanje države Crne Gore, ali mu to do kraja ne polazi za rukom. Žilava je Crna Gora, ne da se. Mislim da su protekle tri godine pomogle crnogorskom društvu da sebe upozna bolje nego ikada, da realno sagleda svoje intelektualne domete i kapacitete.

Društvo je preplavljeno populizmom, srpskim nacionalizmom, velikodržavnim idejama, koje su, vjerovali smo, poražene u ratovima devedesetih godina 20. vijeka. Viđeli smo da nijesu.

Ipak, tim nasrtajima na Crnu Goru - i od strane vlasti i od strane onih iz inostranstva koji vladajuću strukturu drže tu đe je - suprotstavljaju se slobodni mediji, novinari, intelektualci, neke institucije, Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Njihov glas je jasan i direktan. Oporavak crnogorskog društva ići će sporo, sporo će se Crna Gora vraćati sebi, ali će se vratiti.

POBJEDA: Može li se nova generacija crnogorskih političara, i u vlasti i u opoziciji, nositi sa problemima o kojima govorite?

PULEVIĆ: Ne bih rekao da se mlađa generacija političara, i onih na vlasti i onih opozicionih, najbolje snalazi u ulogama koje su dobili. Tim prije što su naslijedili ličnosti i lidere koji su dugo dominirali crnogorskom političkom scenom i koji su za sobom nesumnjivo ostavile dubok trag – i pozitivan i negativan.

Vlast Demokratske partije socijalista i Mila Đukanovića donijela je veoma važne odluke za budućnost Crne Gore – obnovila je državnu nezavisnost, uvela našu zemlju u NATO, dovela je do pred vrata EU. Ta se vlast u međuvremenu umorila, dijelom deformisala i bilo je očekivano da jednom padne. Došli su novi, mlađi političari, čiji su stil, jezik i način javnog ophođenje veoma različiti od onoga na koji smo decenijama navikli. Većini je ovo i prvi ozbiljan posao. Sve to ne bi nužno moralo da podrazumijeva negativan predznak.

Ali vrijeme je teško, suviše političkih i društvenih lomova, komešanja, ekonomskih problema, opšteg nezadovoljstva.

POBJEDA: Vidite li među mladim političarima potencijal za novog crnogorskog lidera?

PULEVIĆ: Iskreno, čini mi se da među akterima društvenog života koji su izvan politike ima mnogo više potencijala, nego unutar talasa novih političara, bez obzira na politiku koju zastupaju u tom smislu. Stasala je generacija ozbiljnih intelektualaca, umjetnika, pisaca, novinara, kadrih da se argumentovano i bez kompleksa uhvate u koštac ne samo sa kolegama u regionu, nego i u Evropi.

Devedesetih godina prošloga vijeka sarađivao sam sa Slavkom Perovićem, predsjednikom Liberalnog saveza Crne Gore, stranke čiji sam bio jedan od osnivača. Takođe, 1993. imenovan sam za ministra ekologije u prvoj višestranačkoj vladi, koju je vodio tada mladi crnogorski premijer Milo Đukanović. U crnogorskom društvu, i Perović i Đukanović imali su status nespornih lidera. Ako ih uporedim sa političkom generacijom koja ih je naslijedila, prednost dajem ,,staroj gardi“.

POBJEDA: Zašto?

PULEVIĆ: Ne zato što sam u to vrijeme bio akter, pa ulazim u opasnost da ne sudim objektivno, ne; nego zato što je riječ o različitim političkim i profilima i formatima.

Neke važne događaje sam tih godina posmatrao izbliza: iako ljuti politički protivnici, prethodna crnogorska politička garnitura znala je da razgovara, da napravi savez za dobrobit Crne Gore. Ako se sjetimo ne samo dvojice lidera koje sam pomenuo, nego i socijaldemokrata Žarka Rakčevića, zatim Novaka Kilibarde, Dragana Šoća, Predraga Popovića – o nekadašnjim liberalima da ne govorim, posebno o Miodragu Vlahoviću – i uporedimo ih sa ovima danas, lako ćemo se saglasiti oko toga ko je ko. Bili su to ozbiljni ljudi, ozbiljno su razmišljali i razgovarali o krupnim problemima crnogorskog društva, na kraju se zajedno suprotstavili moćnom Slobodanu Miloševiću i – pobijedili. To je bila snaga. Sa druge strane, ako ni Evropa odavno nema ozbiljnu, autoritativnu političku ličnost, teško je očekivati da je ima malena Crna Gora. Zapad nema lidera nalik De Golu, Čerčilu, Titu. Trenutno ga nema ni region.

Aleksandar Vučić nije lider.

POBJEDA: Što je?

PULEVIĆ: Vučić je okupator. Njegovo tobožnje liderstvo nije liderstvo za progres, nego za opštu regresiju i propast. Ako Vučićeva ideja uspije, Balkan će ponovo gorjeti. Kad već upoređujemo ,,ona“ vremena sa današnjim, sjetimo se i da je crnogorski parlament dugo važio za najugledniji u regionu. Svjedok sam vremena, pamtim govornike u crnogorskoj skupštini, čije smo vrhunske političke, društvene, istorijske analize s pažnjom slušali. Poslanici i ministri su se jedni drugima obraćali sa uvažavanjem i poštovanjem. Postojala je kultura dijaloga.

Danas režim čine mahom rđavo vaspitani ljudi, agresivni, neuki; na vlast su došli praktično s gole ledine; bez statusa, bez zanimanja, gladni svega, najviše moći i vlasti. Umjesto za resore prosvjete i kulture, tuku za policiju i tajne službe. To je banalno. Pored toga, neprihvatljivi su osvetništvo i revanšizam koji sprovode nad bivšom vlašću i nad onima koji su je podržavali, a čija im je politika omogućila da danas budu tu đe su.

Osveta i hajka svojstvene su Crnogorcima, ali ovo što radi režim je sramota -hapse, prijete… Osionost i bahatost nikada nijesu dobri saveznici, posebno u podijeljenom društvu kakvo je crnogorsko. Je li riječ o neznanju, o nesnalaženju ili o pukom revanšizmu…

POBJEDA: Što Vi mislite?

PULEVIĆ: Ne znam!

Bilo je hapšenja i progona Crnogoraca i 1918. i 1919. godine, što se moglo objasniti istorijskim okolnostima: Crnogorci su pružali otpor okupatoru, koji im je uzvraćao terorom i zatvaranjima. Slično je bilo 1948, kad je Jugoslavija pružila otpor Staljinovoj namjeri da okupira zemlju tek izašlu iz rata. I tada je bilo i izdajnika i terora. Zašto nova vlast danas to radi? Teror koji sprovodi samo potvrđuje da je Crna Gora ponovo pod okupacijom.

Kada je oktobra 2016. osujećen pokušaj državnog udara, sa slobode su se branila obojica osumnjičenih – Andrija Mandić i Milan Knežević. Mandić je danas predsjednik Skupštine, Knežević poslanik i predsjednik vladajuće stranke. Obojica su, sjećamo se, tokom sudskog procesa u kojem su prvostepeno osuđeni za pokušaj terorizma u režiji Moskve, javno prijetili tužiocima Milivoju Katniću i Saši Čađenoviću, kao i sutkinji Suzani Mugoši. Što danas gledamo? Obojica optuženih proruskih političara u tom procesu su vlast, njihovi tužioci u zatvoru. Novi tužioci muče i zlostavljaju bivšeg specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića, dok javnost mirno posmatra kako joj pred očima čovjek umire. „Što, pogani od ljudi, činite/Što junački ljude ne smaknete/Što im takve muke udarate?“, kaže Njegoš. Sramota je to velika. Bojim se da je u pozadini ogromna i decenijama kumulirana mržnja.

POBJEDA: Kakva mržnja?

PULEVIĆ: Crna Gora je 1942. godine bila i pod stranim okupatorom i pod četnicima. Da ne ulazimo u to kako je do toga došlo, daleko bi nas odvelo. Ipak, čini mi se da je godina koju živimo teža od te ’42. A govorimo, ne zaboravite, o trećoj deceniji 21. vijeka. Na djelu je vulgarni revanšizam, i to kao dio „domaćeg zadatka“ koji je aktuelni režim dobio od nekih ,,jačih strana“.

POBJEDA: Od kojih?

PULEVIĆ: Od onih koji su ih doveli na vlast i koji ih tu drže. Vladajuća struktura nije autonomna, odluke se ne donose u Podgorici, nego u Beogradu. Ovo je marionetska vlada, marionetska vlast, koja očito nema nikakav osjećaj prema Crnoj Gori. Uostalom, zbog toga su na vlasti.

POBJEDA: Zbog čega?

PULEVIĆ: Da razore državu i društvo, školu i obrazovanje, da razore kulturu, da hapšenjima i terorom ubiju crnogorsku ideju. Gledamo kardinalne slike, koje će nekad biti izučavane. Gospođu Jelenu Perović uhapsili su naoružani do zuba, sa maskama na licu, kapama; stavili su joj lisice na ruke, izveli je kao posljednjeg kriminalca, maltretirali joj maloljetno dijete. Sramota! Čemu to?! Zašto to radite?! Proći će i ovo, sve je prošlo. Živjeće se i poslije ove vlasti. Sa Milivojem Katnićem je još drastičnije: cilj im je da ga ponize, a onda da ga ubiju. Nikad ovo Crna Gora nije imala. Ili barem ja ne pamtim. Strpati tako čovjeka u zatvor, nemati milosti, ne dati mu šansu da preživi, iživljavati se… Ne smije se tako postupati! Crnogorci su vazda bili slobodni, nikada se nijesu dali nijednom okupatoru. POBJEDA: Gdje su ti Crnogorci, znate li? Umjesto takvih, gledamo one koji se besramno ulizuju predsjedniku susjedne države, koji se diče lojalnošću tuđoj zemlji.

Bilo je i izdaje i udvorištva u vrijeme svih okupacija. Kao što je bilo i Crnogoraca koji su sarađivali sa okupatorom. Nije to novo. Međutim, ovoga čuda, ovako krvoločnog režima odavno nije bivalo. Neke su traume, neki duhovi izašli iz boce, ta se frustracija taložila decenijama. Velikosrpski nacionalizam je dva vijeka činio sve da pokori, da slomi Crnu Goru; možda su svi njihovi neuspjesi sada došli na naplatu. Možda vjeruju da konačno imaju šansu da završe posao, da osvoje i pokore svoju vjekovnu opsesiju. Neviđen je pritisak iz Srbije i Rusije da se slomi Crna Gora. Beograd i Moskva imaju saradnike u Crnoj Gori koji im u tome pomažu. Istovremeno, ima i otpora.

POBJEDA: Gdje?

PULEVIĆ: Otpora ima mnogo više nego što se to čini. Građane nesumnjivo iritira surovost, bestijalnost režima. Istina je – većina ćuti, ali se bojim da će tiho nezadovoljstvo u jednom momentu eksplodirati, što će biti teško kontrolisati. U Crnoj Gori je okupiran Univerzitet, institucije, uništena je kultura, ekonomski, finansijski sistem. Litije državne crkve Srbije, koje su eufemizam za četništvo, za kontrarevoluciju, ostavile su iza sebe zgarišta. Nije lako to gledati, sa tim se pomiriti. Ali otpor tome u društvu postoji. Usudio bih se da kažem da je čak i jači nego ikad.

POBJEDA: Zašto je tako nevidljiv, to Vas pitam?

PULEVIĆ: Zato što nema organizacije. Slušam opozicione prvake koji kažu da je neophodan tihi otpor, bez velikih skupova i manifestacija.

POBJEDA: Je li?

PULEVIĆ: Nije. Sjetićete se da su građani, uprkos ratu koji je vođen u okruženju, devedesetih godina prošloga vijeka pružali snažan otpor vlasti koja je ponižavala Crnu Goru. Te proteste su organizovali i predvodili Liberalni savez, slobodni intelektualci. Ogromna crnogorska energija, koja je još od 1918. bila kontrolisana i zatrpana, devedesetih je provalila kao vulkan. Danas oni koji su 2020. godine okupirali Crnu Goru imaju iskustvo iz devedesetih: proučavali otpor koji su Crnogorci pružili velikosrpskom nacionalizmu Slobodana Miloševića, pa su Crnu Goru ponovo pokušali da slome 2015. i 2016. godine. Nijesu uspjeli. Ali jesu 2020. Devedesetih je Crna Gora imala političke lidere, elitu, ozbiljnu, organizovanu, hrabru opoziciju. Osnovane su važne crnogorske institucije – Matica crnogorska, PEN centar, nezavisno društvo pisaca, nezavisno udruženje novinara, nezavisni mediji. Danas nema ništa od toga. Prignječeni smo, pridavljeni, izgleda kao da Crne Gore nema. A ima je. Mora je biti. Uslijediće reanimacija. Crna Gora ima mnogo pametnih mladih ljudi...

POBJEDA: Ako pogledate dosadašnje antivladine proteste, vidjećete da je na njima najmanje mladih, koji su danas većinom pod uticajem državne crkve Srbije.

PULEVIĆ: Ima mladih i na crnogorskoj strani. Ali znate li koga ima najviše? Žena. Crnogorke su nosioci otpora okupaciji i teroru. Pokazale su se mnogo hrabrije od muškaraca. Na posljednjem protestu protiv utamničenja Milivoja Katnića, samo su žene govorile. Ne smijemo padati u očajanje, mora se raditi. Teško je bilo 1935/36, pa se dogodio Belveder. Ovaj napad na Crnu Goru je organizovan, crnogorsko društvo je pretrpjelo veliki udar. Potrebno je vrijeme da se ljudi osvijeste.

POBJEDA: U regionu se ponovo zvecka oružjem, Srbija se naoružava, zapadni instituti upozoravaju na mogući novi sukob na Balkanu, prije svega u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Plašite li se da bi se ti sukobi mogli preliti u Crnu Goru?

PULEVIĆ: Srbija čeka sukob, priželjkuje ga, ali mislim da neće moći da naudi Crnoj Gori. U Srbiji ima vrhunskih intelektualaca, slobodnih ljudi, naših prijatelja koji se ne plaše Vučićevog terora. Ne vjerujem da bi Srbi poslušali

Vučića i krenuli na Crnu Goru. Zaorali su jednom u tu brazdu, nema povratka. Ako Vučić krene na Bosnu i Hercegovinu, napravila bi se gužva, pokušao bi da ponovi 1918. godinu, da umaršira u Crnu Goru, što bi išlo dosta teško. Ipak su se promijenile i unutrašnje i međunarodne okolnosti, pitanje je ko bi ga u tome podržao. Dosta toga zavisi od ishoda ruske agresije na Ukrajinu, od toga ko će u novembru biti izabran na predsjedničkim izborima u SAD... Mnogo je pitanja, a malo konačnih i jasnih odgovora. Iako on u to doboko vjeruje, nije sve u Vučićevim rukama. Uostalom, umiri se čim mu jači podvikne.

Nijesam bio pozvan na proslavu Dana nezavisnosti

POBJEDA: Jeste li bili pozvani na proslavu Dana nezavisnosti, koju je, u ime Vlade Crne Gore, priredio premijer Milojko Spajić?

PULEVIĆ: Nijesam. Dobitnik sam Trinaestojulske nagrade, akademik sam i CANU i DANU, ali ne, organizatori me nijesu pozvali. Osamnaesta je godina kako bez njih proslavljam Dan nezavisnosti.

Parade ništa ne znače.

Enciklopedija CANU kapitalni je projekat crnogorske kulture

POBJEDA: Kako vidite ulogu CANU?

PULEVIĆ: CANU je specifična institucija, koja je, do referenduma 2006. godine, često organizovala seminare i naučne skupove na kojima je osporavala državnost i identitet Crne Gore. Danas se ipak to ne događa. Naprotiv: prije nekoliko godina, CANU je objavila veoma ozbiljnu i relevantnu studiju o crkvi. Pored toga, radi se na Enciklopediji Crne Gore, u kojoj će, vjerujem, na vjerodostojan način biti obrađena istorija naše crkve, Cetinjska štamparija, crnogorski jezik, Miroslavljevo jevanđelje, Ljetopis popa Dukljanina…

To su korintski stubovi crnogorske kulture i identiteta. Ako CANU uspije da završi taj važan projekat, koji je započela, žestoko će se zamjeriti velikosrpskoj ideji, ali će učiniti kapitalnu stvar za Crnu Goru.

Izvor: Pobjeda