Dan pobjede nad fašizmom i(li) Dan Evrope maja 2024. manje ili više svečano su se obilježavali u gotovo svim zemljama Evrope, s indikativno različitim ideološkim predznacima i karakterističnom konfuzijom na relaciji heroji-žrtve-oslobodioci. Ako se ova svečana obilježavanja odnose samo na sjećanja na završetak Drugog svjetskog rata i kapitulaciju nacističke Njemačke, razloga za slavlje, istorijski gledano, ima. Ako se ipak postavi ono teže pitanje – da li smo u Evropi u potpunosti pobijedili duh fašističkih ideologija i fašističkog načina oblikovanja društava, čini se da bi odgovor, nažalost, nakon gotovo osamdeset godina bio negativan.

Zbog čega se, nakon brojnih i relevantnih teorijskih rasprava i uvida koji se bave problemom obnavljanja i nastanka novih oblika fašizma, u praksi sve teže i sve zakašnjelije dogode ova prepoznavanja?

Stvarnost ponekad izmakne i najmarljivijoj teoriji, a iskušenja zavodljivog populističkog i autoritarnog pokretanja masa su neprolazna, upravo onoliko koliko je neprolazna i žudnja za moći, neosjetljiva na masovna stradanja. Možda smo, pogleda vječito usmjerenih ka političkim iskliznućima i uzurpacijama, uporno previđali jednu važnu činjenicu, a to je da fašizam, kao i svako zlo, ima svoju uvertiru i svoje „noseće zidove“, oličene u oblasti koja je samo naizgled nedužna i za koju najbolji demagozi već vjekovima unazad tvrde da s politikom nema veze. Riječ je o kulturi.

Kao model izrazite ideološke simbiotizovanosti kulture i politike, Volf Lepenis vidi i kulturni model nacističke Njemačke. Ovaj model je izrazit primjer ekstremne zloupotrebe kulture, kao savršene emanacije njemačke civilizacijske posebnosti i odabranosti. Upravo na ideji kulturne uzvišenosti zasnovana je i ideja nacionalne posebnosti, a zasnivana je putem tendenciozno ekspliciranih zajedničkih kulturnih obilježja i dostignuća, kao i nacionalnog ponosa na zaista civilizacijski veličanstvena djela filozofije, književnosti i muzike. Uz naglasak na nacionalnom, ideološki je brižljivo kreiran i naglasak na rasi (kao superiornoj u odnosu na druge), na seljaštvu (kao „najčistijem nasljeđu“), na zajednici (kao beskonfliktnom biološkom organizmu) i, najzad, na germanskoj mitologiji i simbolici, (kao nekoj vrsti nove religije i kulta). Tezama o „unutrašnjem carstvu“ i „njemačkom držanju“ pridružena je, tako, ideja „kulturne posebnosti“, a potom i ideja „kulturne dominacije“.

Ovo precjenjivanje i veličanje kulture vodilo je ekstremno izraženoj pretenziji na moć pa su pjesnici i mislioci postali – „vojnici“: dvadeset tri poznata njemačka naučnika 1914. objavljuje proglas Svijetu kulture sa ciljem odbrane politike Njemačkog rajha od napada iz inostranstva. Kasnije je proglas viđen kao moralna objava rata i dokument „autistične arogancije“, ali se u trenutku njegovog nastajanja od njega distancirao tek izuzetno mali broj intelektualaca. Glavne teze proglasa odnosile su se na miroljubivost Njemačke i na njenu „nedužnost“, budući da joj je rat „nametnut“. Prema tezama proglasa, Njemačka nije povrijedila neutralnost Belgije nego je spriječila Francusku i Englesku da je povrijede; ona se nije ogriješila o međunarodno pravo nego je, upravo suprotno, patila pod protivničkim zločinima. Međutim, noseća poruka proglasa ticala se tvrdnje da se ne vodi rat protiv njemačkog militarizma, da su to dezinformacije neprijateljske propagande, a da je rat vođen protiv njemačke kulture koja je, ne svojom zaslugom, u sukobu sa „zapadnom civilizacijom“: „Ono što u neprijateljskom inostranstvu ne žele da uzmu na znanje, to je, objašnjavali su njemački ’mandarini’, činjenica da njemačka kultura i njemački militarizam idu zajedno (...) Bez njemačkog militarizma, njemačka kultura odavno bi bila zbrisana sa lica zemlje. Potpisnici proglasa zaklinju se da rat vode kao pripadnici ’naroda kulture’, Geteovo, Betovenovo i Kantovo nasljeđe jednako im je sveto kao svaka stopa njemačke zemlje“.

Kao i u slučaju Staljinovog političko-ideološko-kulturološkog karusela, i u nacističkoj Njemačkoj bilo je mnogo autora koji su, dobrovoljno žrtvujući umjetničku autentičnost i intelektualni integritet, podlegli rigidnoj političkoj ideologiji a tada su, kao logična posljedica estetske i etičke autodestrukcije, nestajale i književne i filozofske vrijednosti. Za one druge, malobrojne, poslije 1934. počeo je period „unutrašnje emigracije“, u formi ćutanja.

Možda fašizam, kako piše Džejson Stenli, danas ne izgleda baš isto kao tridesetih godina prošlog vijeka, ali nas to ne oslobađa obaveze da se iznova podsjećamo i da prepoznajemo opasnost: „Mnogim ljudima nije poznata ideološka struktura fašizma, činjenica da svaki mehanizam fašističke politike teži da se nadograđuje na ostale. Ne prepoznaju međupovezanost političkih slogana za koje se traži da ih ponavljaju“. I maja 2024. sasvim se, međutim, jasno ukazuje da će se kulturi koja oblikuje fašistički duh mora, bez ćutanja i bez primisli o saradnji ili povlačenju, uvijek i svuda uporno suprotstavljati ona druga – aktivna u borbi protiv novih formi civilizacijskih iskliznuća i starog zla.

Jer, ćutanjem se ne slavi pobjeda.

Izvor:Pobjeda