Ovakve riječi je neobično čuti od ćerke, posebno nedugo nakon što je i sama postala majka.

Posle dugogodišnjeg „toksičnog ponašanja" roditelja koje je uticalo na njeno mentalno zdravlje, Sarika kaže da nema više živaca za njih.

„Na mene je to jako uticalo, posebno tokom trudnoće.

„Vjerujem da me čak i beba u stomaku čula kako plačem", kaže 30-godišnjakinja iz Malezije za BBC.

Sarika je ograničila vezu sa roditeljima, ali odluka da se udalji od majke i oca nije bila laka.

„Uvijek osjećam krivicu", kaže ona.

Sarika nije jedina koja ima ovakvo iskustvo i osjećanja.

„Mog oca bih definitivno opisala kao narcisoidnog.

„Nikad se ni zbog čega nije pojavio u školi.

„Nije došao ni na moju maturu. Uvijek je imao izgovor", kaže Ešli iz Kenije.

Iako nije bio prisutan u njenom životu, često se žalio na skoro sve u vezi sa njom, kaže 25-godišnjakinja.

„Ono što mi je zaista pomoglo da se zaštitim od njegovog toksičnog ponašanja bila je mama. Uradila je najbolje što je mogla za mene", Ešli kaže za BBC.

„Njihov brak je odavno završen, ali mama se ipak nije razvela.

„Zato što se u većini afričkih kultura na razvode gleda sasvim drugačije nego u zapadnim kulturama", objašnjava ona.

„Sada otac uglavnom pozove da pita da li radim, da vidi da li mogu nešto da mu kupim".

Ešli i Sarika žive hiljadama kilometara daleko, ali imaju mnogo toga zajedničkog.

Obje kažu da njihovi roditelji, koji uglavnom nisu bili tu kada su im bili potrebni, i dalje pokušavaju da ih kontrolišu, miješajući se u njihove odluke o karijeri, društvenom životu, vezama i braku.

Mnogi drugi su objavili video snimke na TikTok-u i drugim društvenim mrežama, u kojima opisuju kako su prekinuli vezu sa roditeljima.

Kao razlog navode ono što nazivaju „toksičnim ponašanjem" roditelja, zbog kojeg još od djetinjstva stalno osjećaju krivicu i strah.

„Broj ljudi koji traže stručnu pomoć zbog štete koju su im nanijeli toksični roditelji stalno raste", kaže Ajo Adesoje, licencirana psihoterapeutkinja iz Britanskog udruženja za savjetovanje i psihoterapiju.

Šta zapravo znači izraz „toksičan" koji se danas toliko često koristi?

Šta je 'toksičan roditelj'

Prema Dječjem fondu Ujedinjenih nacija, Unicefu, „pozitivno roditeljstvo nije samo metod, skup pravila ili stil ponašanja; to je vjerovanje, način življenja.

„Odnos prema djeci treba da je pun poštovanja, bez prijetnji nasiljem i sramoćenjem, i da je utemeljen na ohrabrivanju punom ljubavi".

Iako ne postoji zvanična definicija „toksičnog roditelja", izraz se široko koristi kao krovni termin za opisivanje skupa negativnih odlika koje su u suprotnosti sa „pozitivnim roditeljstvom".

„Mi generalno nešto označavamo kao toksično kada je to obrazac ponašanja koji se ponavlja, a ne izolovan događaj".

Na primjer, kaže ona, pitati dijete da li ima partnera nije samo po sebi problematično.
Međutim, ako je pitanje dio obrasca kontrole ili zlostavljanja, onda to pitanje za dijete ima veći značaj.

„Ponekad roditelji to rade nesvjesno, ne znajući šta rade, zbog nedostatka samosvijesti, znanja i obrazovanja", objašnjava Adesoje, koja je takođe specijalistkinja za zlostavljanje u porodici.

Studija Univerziteta Kalifornije u Los Anđelesu iz 2013. godine pokazala je da oni koji imaju visoki nivo stresa u djetinjstvu imaju veće šanse da razviju određene zdravstvene rizike u odraslom dobu, kao što su visok holesterol, visok krvni pritisak i dijabetes.

Narciosidnost, opsesivna kontrola i druge osobine toksičnog roditelja

Adesoje opisuje dva tipa toksičnog roditeljstva koje najčešće vidi u njenoj ordinaciji za savjetovanje: prvo, postoje roditelji koji žele da drže sve pod kontrolom i miješaju se u odabir zanimanja, poslovni život i izbor partnera njihovog djeteta, pri tom postavljajući nerealna očekivanja i standarde.

Zatim postoje narcisoidni roditelji kojima na prvom mjestu nisu djeca, već oni sami.

Kaže da se karakteristike ova dva tipa često preklapaju.

Međutim, spisak toksičnih tipova roditelja je dugačak, kaže Alison Korner, klinička psihološkinja koja živi Ujedinjenom Kraljevstvu.

Nakon što se povukla iz britanske Nacionalne zdravstvene službe (NHS), pokrenula je veb stranicu myhorridparent.com na kojoj pruža savjete mladim ljudima koji imaju toksične roditelje kako da se sa tim problemima izbore.

Ona navodi još neke tipove toksičnih roditelja:

- Nadmoćne majke - koje donose odluke u ime djece bez da ih pitaju
- Ljute majke - koje pronalaze greške u skoro svemu što djeca rade (i to djeci daju do znanja)
- Zavidne majke - kojima nešto nedostaje u njihovom životu i žele da žive kroz njihovu djecu
- Takmičarski nastrojeni očevi - koji kritikuju sve ako djeca nešto rade bolje od njih
- Ljuti očevi - koji imaju plahovitu, agresivnu narav i gube živce zbog najmanje sitnice
- Pokorni očevi - koji svaku odluku i odgovornost prepuštaju majkama

Alison Korner kaže da, dok sluša „srceparajuće i tragične priče" iz cijelog svijeta, ponekad, kada je potrebno, žrtve upućuje da se obrate međunarodnim linijama za pomoć onima koji pomišljaju na samoubistvo.

„Situacija može da bude toliko loša", kaže ona za BBC.

Kulturni tabu
Sarika je pokušala da razgovara sa osobom bliskom njenoj porodici - „nekim ko ne osuđuje", ali su na kraju svi krivili nju, kaže ona.

„Dakle, naša kultura nas je navela da mislimo da djeca nisu u pravu, a da su roditelji uvijek u pravu.

„Ljudi obično kažu da nema dima bez vatre", dodaje ona.

Prema rečima profesorke Čeris Šun-čing Čan, sociološkinje na Univerzitetu u Hongkongu, ovom fenomenu mogu doprineti i različiti društveno-ekonomski činioci.

Na primjer, politika jednog djeteta u Kini, koja je ograničila većinu porodica da imaju samo jedno dijete, može da bude opterećujuća za djecu, jer njihovi roditelji nemaju nikog drugog na koga mogu da se oslone.

„Takva djeca su zapravo pod još većim pritiskom da ispune očekivanja roditelja, jer su njihovi roditelji zaista mnogo žrtvovali ili učinili sve za njih", kaže ona za BBC.

Mnogi roditelji traže emocionalnu zavisnost od djece, koja su sve vrijeme zabrinuta za njih, posebno ako su roditelji razvedeni ili ako otac ima vanbračnu vezu, objašnjava profesorka Čan.

„Mislim da je to takođe vrsta toksičnog roditeljstva, a djeci je još teže da o tome otvoreno razgovaraju", dodaje ona.

„U takvim okolnostima, neka djeca postaju savjetnici njihovim majkama".

Ajo Adesoje kaže da su neke od dugotrajnih posledica koje vidi kod njenih odraslih pacijenata zbog toksičnog roditeljstva problemi sa samopoštovanjem, hronični stid, oštra samokritika, potreba da se stalno ugađa drugima, nevoljnost da se potraži pomoć i nemogućnost osjećaja sigurnosti u partnerskom odnosu.

Kako se izboriti sa toksičnim roditeljima
Sarika kaže da je veza sa njenim roditeljima postala izuzetno toksična nakon što se udala, jer njeni roditelji nisu odobravali taj brak.

„Očigledno su moji roditelji učinili sve za mene.

„Nisam ništa uradila za njih. 'Ti si sramota za moju porodicu'", to je moj otac često govorio.

„U nekom trenutku sam pomislila da sam vjerovatno ja kriva", dodaje ona.

Aša Patel, klinička psihološkinja i osnivačica socijalnog preduzeća koje pruža psihološku podršku djeci i mladima u UK-u, Innovating Minds, kaže da je normalno da se osjećate krivim što priznajete da imate toksične roditelje, ali da je presudno da se prednost da sopstvenom blagostanju.

„Niko drugi ne brine o vašem mentalnom zdravlju", dodaje ona.

„Dakle, jedina osoba koja to može da uradi si ti".

Ajo Adesoje kaže da odrasla djeca, bez upuštanja u nepotrebne rasprave sa roditeljima, treba da postave čvrste granice i priznaju sebi da više nisu djeca.

„Mislim da je to ono što se ne čini i to često vidim u mojoj praksi.

„Vratite se u djetinjstvo i zaboravite da ste odrasli".

Ešli je slijedila ovaj savjet i odlučila da uspostavi jasne granice sa ocem, dajući prednost njenom mentalnom blagostanju, dok je Sarika sada odlučna da bude dobar roditelj novorođenoj ćerki.

„Ne želim da budem kao moji roditelji.

„Želim da joj pružim mnogo podrške, da joj dam najbolje što mogu i da joj dopustim da sama donosi odluke o njenom životu", kaže ona.