Organi vlasti Kraljevine SHS su ga oglasile za odmetnika i hajduka i ucijenile na 30.000 dinara. Njegova borba i smrt i tragedija njegove porodice personifikuju užas srpske tiranije u Crnoj Gori, a Zvicerov lik označava simbol herojstva, golgote, žrtve i patriotizma za domovinu, za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

Srpska žandarmerijska jedinica, sastavljena od 12 (dvanaest) žandarma, pod komandom majora Kecmanovića i bivšeg austrijskog vahmajstora nekog Kolakovića, 25. aprila 1923. godine, u dva sata poslije ponoći, upala je u Cucima, u selu Rokoči, u kuću poznatog komite Petra Zvicera. Svu njegovu porodicu, izuzev brata Petrovog Jagoša Zvicera, koji se tu nije zatekao zato što je bio u zatvoru na Cetinju, srpski žandarmi su tukli, mučili, zaklali, odnosno, okrutno ubili. Dželati se nijesu čak ni tada zaustavili, nego su sadistički nastavili sa svojim monstruoznim, krvavim pirom.

Izveli su iz kuće Đurđu Zvicer, staricu od preko 80 godina, babu Petra Zvicera, zavezali je za jednu trešnju ispred kuće, a onda kuću zapalili, a nju primorali da gleda u vatri pobijenu i zaklanu familiju. Baba Đurđa je od prizora strave i užasa nervno popustila i ubrzo umrla u bolnici u Danilovgradu.

Srpski žandarmi pod vođstvom majora Kecmanovića su te užasne, proklete noći 25. aprila 1923. godine mučili, ubili, zaklali i spalili: Anđu Zvicer, majku Petra Zvicera, koja je imala 60 godina; Zagorku Zvicer, staru 23 godine, suprugu Petra Zvicera sa troje đece; Vidaka Zvicera, starog 13 godina brata Petra Zvicera i Planu Zvicer, staru 20 godina, sestru Petra Zvicera. 

Za monstruozni zločin u Cucima u selu Rokoči nad familijom Petra Zvicera njegovi organizatori, planeri, naredbodavci, izvršioci, saizvršioci, podstrekači, pomagači i drugi saučesnici nikada nijesu krivično odgovarali, niti na bilo koji drugi način gonjeni od strane organa policijskih i pravosudnih vlasti. Ustvari, lica iz organa vlasti su u uniformi žandarma i izvršila taj zločin koji je ostao bez zaslužene kazne.

Istaknuti komunistički prvak Gojko Samardžić-Švarc (partijski nadimak), bio je Crnogorac sa Grahova, koji se od strane velikosrpskog režima progonjen, hapšen i osuđivan. Gojko Samardžić je uspio da 1930. godine pobjegne iz istražnog zatvora i da emigrira u Austriju, koju je napustio i otišao u Sovjetski savez, đe je i stradao. Nestao je u čistkama koje je vršio komunistički diktator Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin. Gojko Samardžić govorio je i pisao i ostradanju porodice Petra Zvicera u Cucima i sljedeće: »Noću između 24 i 25 aprila 1923. godine žandarmerijska patrola pod vođstvom žandarmerijskog majora Kecmanovića i nekog Kolakovića bivšeg austrijskog vahmajstora, poklala je cijelu familiju Petra Zvicera seljaka iz Cuca i naposljetku i čeljad i kuću zapalila. Tom prilikom su zaklali i izgorjeli majku Zvicerovu Anđu staru 60 godina, ženu mu Zagorku staru 23 godine, sestru Planu đevojku od 20 godina i brata mu Vidaka stara 14 godina«. 

(Ovo Gojko Samardžić piše u svom radu »Ekonomsko i političko porobljavanje Crne Gore«, koji je objavljen u »Borbi«, br. 4 i 5 od 13 i 20. III 1926. godine. Pomenuti rad Gojka Samardžića objavljen je integralno u knjizi »Izvori za istoriju radničkog pokreta i revolucije u Crnoj Gori 1918-1945«, knjiga I, Titograd, 1971, obradio i priredio dr Jovan R. Bojović, str. 467- 471)

O pomenutom monstruoznom zločinu govori, odnosno, piše, jasno i bez dvojbe, Jovan Simonov Plemenac, bivši predsjednik Crnogorske narodne skupštine i ministar raznih resora u vladama Knjaževine Crne Gore, te organizator i vođa Božićnog ustanka 1919., i ministar Predsjednik Crnogorske vlade u egzilu (1919-1921). To Jovan S. Plamenac čini u pismu naslovljenom »Tiče se moje izgorjele kuće«, koga jeiz Beograda, 4.aprila 1941. godine uputio Jagošu Draškoviću, tadašnjem predsjedniku Okružnog suda u Vranju, (Kraljevina Jugoslavija), a krajem 1918. i tokom 1919. aktivnom poručniku srpske okupatorske vojske, koja je okupirala bila Crnu Goru, te koji je komandovao oružanim formacijama koje su zapalile Plamenčevu kuću u Boljevićima u Crmnici 1919. godine. 

Nekadašnji premijer crnogorske Vlade Jovan S. Plamenac, u tome pismu, svom palikući navodi i ovo: 

»...A već i da ne govorimo o ubijstvima u masama razoružanih i nevinih ljudi, staraca i žena, majaka i djece, koje počini srbijanska soldateska širom Crne Gore, pod komandom žalosnih srbijanskih oficira.

Koliko je samo nevinih i časnih i nacionalno patriotskih Crnogoraca ispustilo svoje duše u zatvorima, poslije užasnih mučenja. Da ne pominjemo prethodno lomljenje nogu i ruku i rebara i odvajanje bubrega, vađenje očiju i kidanje ušiju, još prije nego što bi nesrećne žrtve izdahnule. Živim ljudima je koža drta s leđa i sa trbuha, pa im onda so mećana pod kožu, da bi tako izdahnuli u najstrašnijim mukama. Nećemo govoriti o izrugivanjima sviju svetinja Crne Gore«, piše Plamenac navodeći: »Tako je postupano na primjer bilo sa Sv. Petrom Cetinjskim i Sv. Vasilijom Ostroškim. Sjetimo se onih čuda u Nikšiću..... Sva ova zla i sve ove obijesti i ove zvjerske zločine činili su srbijanski vojnici i žandarmi po naređenju svojih starješina.

Srbijanski vojnici uz ostala nasilja i zločine vršili ostala i slična nedjelai nad samim Crnogorkama: na pr., otsijecali su im prste s ruku da bi im što prije prstenje oduzeli. Ili su im pak pod rašom (suknjom) metali mačku do golog tijela, pa onda veži i sašij suknju. Mačku bi tukli, ili boli iglama, da bi mačka, u svojoj pomami, ugrizala i čupala golo tijelo nesrećnim žrtvama, a nasilni blud bio je stalno na dnevnom redu.

Na primjer: Došla je srbijanska vojska u Cuce, u Katunsku nahiju, pred kućom Petra Zvicera, zemljoradnika..... Pita njen komandant u rangu majora, gdje je domaćin kuće. Izlazi na vrata Petrova žena i kaže da Petar nije tu, nego da je otišao u mlin. Ulaze u kuću i vrše premetačinu, u cilju da se nije gdje sakrio u kući. Ali od Petra ni traga Tada naređuje komandant, da vojnici izvedu Petrovu babu, staricu od preko 80 godina. Pa pošto su unijeli sijeno u kuću, zatvorili su u nju ženu Perovu sa troje đece i onda su je zapalili.

Nastala je unutra iza ovoga vriska, kuknjava i zapomaganje majke i djece...... Majka proba ne bi li vrata otvorila. Djeca vrište. Čuje se njihovo slabački glas: Mama ! Mama ! Draga Mama! ... Oj! Lele! Tata u pomoć! Lele nama!... Starica takođe kuka pred kućom i leleče. Hoće put kućnih vrata da ih otvori, da spase.... Vojnici je samo ćušnu kundakom. Ona se zaleluja i padne...Dim sve više prigušuje i davi... Plamen sve obuhvata. Kroz kratko vrijeme krov pada i dogorijeva. Kuća se pretvara u zgarište. Nema više ni traga ni od majke ni od djece. Samo je na jednom mjestu bio ostao jedan dio od desne dječje ruke. Lakat sa prstićima. Inače, ništa drugo, osim po koja kost koja je još dimila na zgarištu.

Za sve ovo vrijeme, dok je kuća gorjela i plamen proždirao majku s djecom, uz vrisku i strašni jauk, vojnici su i ovdje igrali u kolu bezumlja sa svojim komandantom, smijući se i veseleći. Šta mislite? ! Krvava beogradska vlada nagradila je komandanta ovih janjičara sa unapređenjem i ordenom za zasluge«, navodi Plamenac. 

(To pismo se nalazi u ličnom fondu pokojnog Ratislava Plamenca, unuka Jovana S. Plamenca. Ja posjedujem njegovu kopiju. Vidi o tome: Novak Adžić, »Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer«, Cetinje, 2003, str. 93-95. Vidjeti i integralno cjelini objavljen faksimil originala pisma Jovana S. Plamenca: Novak Adžić, »Pismo Jovana S. Plamenca 1941. Jagošu Draškoviću«, »Crnogorski anali«, Cetinje, godina 1, broj 3, jun 2013, str. 353-374)

Komandir (major) crnogorske vojske, istaknuti crnogorski komita i ustanik, politički emigrant u Italiji (Gaeta), kasniji jako aktivni član Crnogorske stranke, Todor Milov Borozan, iz Bokova kod Cetinja, u svojim Memoarima (rukopis u privatnom posjedu, lično posjedujem kopiju originala njegovih memoara, koju su mi davno ustupili na korišćenje i objavljivanje potomci komandira Todora Borozana), u poglavlju »Komitovanje« govori o stradanju familije Petra Zvicera u Cucima na sljedeći način: »U jednoj potjeri ovi naši ujedinitelji uhvate porodicu Petra Zvicera: staru majku, ženu i troje nejake djec. Sve ih zatvore u kuću i onda je zapale. Tu je nesretna porodica sva sagorela. U tom vremenu izgorelo je pet hiljada crnogorskih domova. U jednoj potjeri uhvatiše oni komandanta brigade Šćepana Mijuškovića, prebiše ga i prebijenog baciše u jamu, u namjeri da ga sakriju.«. 

Todor Milov Borozan u svom memoarskom zapisu pod naslovom »Crna Gora - nekada i sada«, navodi da je 1918. godine Crnu Goru okupirala srpska vojska pod komandom pukovnika, kasnijeg generala, Dragutina Milutinovića, koji je, kako Todor Borozan piše: »za njegove operacije i ratne zasluge u Crnoj Gori dobio unapređenja i odlikovanja. A kad je preminuo taj strateg i osvajač Crne Gore donijele su beogradske novine njegove velike ratne zasluge koje je učinio u Crnoj Gori. O tome će pričati potomstvo Crne Gore koliko je u njoj popaljenih i zatvorenih domova. Iza ovoga su se borili komandanti za Crnu Goru sve po pušci i krvavoj ruci kao što je bio čuveni i oglašeni Stojan Popović (iz Varvarina, Srbijanac-prim. N.A), koji je birao sa sobom ljude kako ono kaže pjesma bez kutnjika i bezobraznika koji nema ni srca ni duše da zlo čine da srca naslade. To je dokazato sa postupkom junaka i čovjeka komandnata brigade Šćepana Mijuškovića, kojega su isprebijanoga bacili u jamu da sakriju svoj zločin, kao i porodicu Petra Zvicera, staru majku, ženu i troje nejake đece zatvorili u kuću i onda je zapalili đe je žalosna porodica i sagorela. Pa što je bilo sa serdarom Jokom Jovićevićem, kojega ukradoše na sred Cetinja i tek deseti dan nađoše putari u dubinu na putu Cetinje-Budva na kilometru desetom ili dvanaestom«, navodi, pored ostalog, Todor Milov Borozan. 

Za monstruozni zločin u Cucima u selu Rokoči nad familijom Petra Zvicera njegovi organizatori, planeri, naredbodavci, izvršioci, saizvršioci, podstrekači, pomagači i drugi saučesnici nikada nijesu krivično odgovarali, niti na bilo koji drugi način gonjeni od strane organa policijskih i pravosudnih vlasti.

Na svirep i podmukao način ubijen je tada od strane režima Kraljevine Jugoslavije istaknuti crnogorski junak, stari serdar i znameniti crnogorski patriota Joko Jovićević, jedan od glavnih organizatora i vođa Božićnog ustanka 1919. godine i potom politički zatvorenik u »Jusovači«, utamničen 1919. godine, od strane srpskih okupatora i njihovih marioneta i kolaboracionista-bjelaša.

U kontekstu sa prijethodno rečenim, valja navesti i to da je poznati crnogorski književnik Mihailo Lalić u feljtonu u »Pobjedi«, 9. januara 1989. godine napisao i ovo: »Te godine, 1923, bio je poslan iz Beograda, u Crnu Goru, pukovnik Stojan Popović sa žandarmima i mitraljezima, da uništi komite... Imao je strašne pomagače. Jedan od njih, major Kecmanović nadmašio je i Milana Kalabića, što se mislilo da od njega otrovnije zmije nema... «, navodeći potom zločin koji se dogodio u Cucima nad najbližim srodnicima komite Petra Zvicera. Mihailo Lalić konstatuje da u vezi tog okrutnog zločina: »Taj je major Kecmanović, s dvanaest žandarma, upao negdje u Cucima u kuću komite Petra Zvicera. Petrovu majku, staru preko šesdeset godina, isprebijali su, pa je vezali za drvo pred kućom, da gleda, a Petrovu ženu s troje djece vezali unutra, u kući, pa su kuću zapalili: gledajući, slušajući kako cvile, kako vrište, kako za milost mole- starica je poludjela. Nikakav sud nije pozvao izvršioca na odgovornost. Ostao je Kecmanović na Cetinju kao pobjednik i na grobljima je držao govore, kad pogine neki žandarm, prijeteći da on može i umije, i da mu je dato punomoćje, preporuka da učini i još gore od onoga u Cucima«. 

(Vidjeti i »Elementa Montenegrina«, 1/ 90, Cetinje, 1990, str. 218-219.)

Vijest o svirepom ubistvu porodice Petra Zvicera zabilježili su i listovi »Narodna riječ«, br. 31 od 2. maja 1923. godine i »Crna Gora«, br. 28 od 4. maja 1923. godine, ne ulazeći u detaljniji osvrt. “Narodna riječ” u pomenutom broju objavljuje članak naslovljen “Krvava i strašna drama u Cucama”. U tom članku se navodi da su oružane snage upale u kuću Petra Zvicera u Cucama i “pretukli majku, ženu i brata od 14. godina odmetnika Zvicera, njegovu sestru ubili na 20-tak metara od kuće, a potom su kuću sa ubijenima zapalili. Od cijele porodice ostala je tom prilikom baba odmetnika Zvicera, stara preko 80. godina...koja je iza izvršenih ubistava i paljevine kuće odmah poludjela. Bilo je i ranije paljevina i ubistava u Crnoj Gori, ali ovakvog kasapljenja baba i djece, kasapljenja i paljenja u kući leševa žena i djece, nije zapamtila ni stara ni nova Crna Gora”, navodi “Narodna riječ”. U još jednom tekstu na tu temu u jednim od narednih brojeva ponovo je pisala “Narodna riječ”.

(O tome je pisao i zagrebački časopis »Evolucija«, sveska 6-7-8, za jun, jul i avgust 1936. godine, god IV, str. 301)

Izvor:portalanalitika.me