Lukašenko je došao na vlast prije skoro 30 godina, na antikoruptivnoj platformi. Bjelorusija je nakon raspada Sovjetskog saveza krenula putem demokratizacije zemlje i izgradnje nacionalnih institucija, putem obnove nacionalnog identiteta, koja je trebala da zaustavi proces rusifikacije zemlje.

Lukašenko je nakon pobjede na izborima postepeno ali sigurno učvršćivao svoj autoritarizam često pribjegavajući i ubistvima svojih političkih protivnika i kritičara.

Bjelorusija je danas zemlja ko-agresor u Ukrajini, nešto poput Crne Gore početkom devedesetih u Dubrovniku. Zemlja u kojoj se svako ko je nezadovoljan vlašću budi sa mučninom i realnim strahom da tog dana može završiti u zatvoru. To nije dosta nego se tim ljudima i konfiskuje imovina.

Bjelorusi su se organizovali u Crnoj Gori u nekoliko organizacija, i do sada su se nekoliko puta kolektivno obraćali našoj vladi. Od vlade i predsjednika nisu dobili nikakav odgovor kako bi se pomoglo rješavanju njihovog statusa.

Umjesto odgovora dobijaju otkaz azila uz najčudnija moguća obrazloženja. Navešću jedno od njih iz rješenja kojim se Vasiliju odbija azil, koje je potpisao generalni direktor Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance Radovan Popović, i vi sami prosudite u kom pravcu se kreće naša zemlja:

“Vlada Bjelorusije dozvoljava svim izbjeglicama iz Ukrajine pristup bjeloruskoj teritoriji i procedurama za azil ako zatraže zaštitu”.

Dakle, zemlja sa čije se teritorije krenulo o neuspješno osvajanje Kijeva, zemlja na čijoj je teritoriji nakon pokušaja puča utočište našao Vagner, je ok jer navodno prima ukrajinske izbjeglice.

Pet paragrafa obrazloženja je posvećeno tome koliko je Bjelorusija potpisala međunarodnih konvenzija, koliko čega proizvodi i đe sve to izvozi, a kršenje ljudskih prava se pominje u jednoj rečenici u kojoj se pominja da “u određenoj mjeri postoje kršenja ljudskih prava” u Bjelorusiji.

Sramotno za MUP Crne Gore. Imajući u vidu da ljudi koji su stekli bogatstvo u Bjelorusiji, a bliski su sa režimom Lukašenka, i prisutni su u Crnoj Gori, direktno i indirektno pomažu političare i političke opcijeu zemlji, ovakvo odlučivanje naših institucija treba da zabrine naše organe gonjenja, kao i partnere sa Zapada.

Ovo nije izolovan slučaj. Prošle godine sam vidio slično odbijanje za ruskog LGBT aktivistu sa sličnim obrazloženjima.

Dok se Rusi i Bjelorusi, prepoznati po svom opozicionom aktivizmu, u Crnoj Gori susreću sa masovnom simpatijom prema njihovim diktatorima među lokalnim stanovništvom, dok im se na ovaj način uskraćuje podrška, neki oligarsi iz tih zemalja na najlakši način dobijaju državljastva. Ili su ih dobijali. Posebno tokom mandata Dritana Abazovića.

Nego se o ovome malo raspravlja i malo zna. Neglasačka usta ne govore.

Piše Ljubomir Filipović

Izvor:CDM