Prošle sedmice se u Crnoj Gori i dijelu regije desio kolaps elektroenergetskog sistema. Nisam stručnjak za energetiku i ne pada mi na pamet da se bavim uzrocima koji su doveli do te situacije. Ali, na nivou fenomena i reakcije javnosti, stručne i političke, kao i reakcije običnih građana itekako me zanima. Naravno, kao zabrinutog građanina i potrošača zanima me i stanje energetskog sektora u državi. Ali, kao što rekoh, nisam kvalifikovan da dajem ekspertizu stanja u ovoj oblasti, a ono što je i običnom laiku jasno jeste da državne kompanije koje su zadužene da proizvode, snabdijevaju i održavaju elektro mrežu jesu drastično povećale broj zaposlenih.

Osim broja zaposlenih, ništa više se nije povećalo. Ni proizvodnja energije ni kvalitet usluga. O tome vam najbolje mogu posvjedočiti stanovnici gradova i sela na sjeveru zemlje gdje velika kiša, snijeg ili vrućina malo-malo pa dovedu do problema u snabdijevanju električnom energijom. Ali vratimo se fenomenu raspada sistema.

Šta se, zapravo, desilo? U najvećem dijelu Crne Gore nestalo je struje. To je u najvećem dijelu zemlje za sobom povuklo i nestanak vode. Na temperaturi koja se približavala maksimumu od 40 stepeni sve ovo je stvorilo kod građana osjećaj napuštenosti i shvatanja da u zemlji ne postoji niko ko drži situaciju pod kontrolom.

Političari se i nisu baš puno oglašavali po ovom pitanju. Pustili su da stručnjaci iz ove oblasti kažu da zapravo ne znaju još kako je došlo do ispada sistema i gdje i da će trebati vremena da se to utvrdi (što je istina). Ali nije ovdje u pitanju nikakvo davanje prostora struci od strane političara. Ne, u pitanju je nešto sasvim drugo: kada ne smiju ili ne znaju ili nemaju šta da kažu, političari to prepuste struci. Odnosno, kada god dođe do raspada sistema. A sistem se u ovom društvu odavno raspao.

Svaki segment ovog društva je u posljednjih nekoliko mjeseci pokazao da ne funkcioniše i toliko je primjera da bi trebalo puno više od prostora koji trpi jedan smisleni tekst da bi se uopšte nabrojalo sve ono u čemu smo zakazali. Ali, evo, pokušaću samo neke koje držim najvažnijim.

Sektor saobraćaja: puno vam je lakše nabrojati zemlje iz kojih možete još uvijek da odete i dođete u Crnu Goru vazdušnim putem nego obrnuto. Sve to u zemlji kojoj je turizam žila kucavica ekonomije. Putevi su nam loši i u fazi stalne rekonstrukcije sa čestim saobraćajnim nezgodama koje opet i previše često rezultiraju smrtnim ishodima. Vozovi na relacijama koje se prelaze za dva sata često kasne najmanje dva sata.

Sektor obrazovanja - od paljenja škole do stotina tužbi zbog nezakonitih smjena koje ubrzano dolaze na naplatu.

Politička situacija je takva da se postojeće partije rasturaju, a nove niču kao pečurke poslije kiše. Održani su lokalni izbori u nekoliko gradova tokom godine. Očigledno da ništa nijesmo riješili njima i da će haos biti nastavljen.

Kada je kultura u pitanju, svjedoci smo stalnih pokušaja reinstalacije potrošenih i nazadnih kulturnih koncepata koji su između ostalog i kumovali stvaranjem pogodne klime za zločine devedesetih.

Stanje u medijima je tako da skoro i da ne postoje nikakvi standardi pa je samim tim i objektivno informisanje građana jako teško ostvarivo. Sve ovo i mnogo toga govori nam samo jednu stvar: sistem se potpuno raspao. Ali ne u petak 21. juna kada se desio kolaps elektroenergetskog sistema zemlje (za koji, i tu je posebna ironija, krivica vjerovatno nije naša ili bar nije samo naša). To je bio samo trenutak istine u kojem su i naši najlakovjerniji građani shvatili to. Samo što je ipak neko trebao da ugasi svjetlo da bi se njima upalila lampica. I da, raspad sistema bi bio odličan naziv za rok ili pank bend.

Izvor:Pobjeda