Različiti politički pogledi i suprotna stajališta Jakova Milatovića i Milojka Spajića o ključnim političkim događajima nijesu od juče. Oni traju otkako je Milatović preuzeo predsjedničku dužnost, da bi kulminirali sukobom u stranci i Milatovićevim napuštanjem Evrope sad.

Do tada je Milatović u javnosti percipiran kao nacionalno „tvrđi“, nekako bliži stavovima Beograda i neskloniji kompromisima, dok je Spajić važio za „tehnokratu“, čovjeka kojeg mnogo ne zanimaju identitetske i sl. teme i pragmatika. Međutim, kako se Spajić zarad pukog održavanja vlasti sve više približavao Andriji Mandiću, da bi na kraju postao njihov talac, utoliko je Milatović sve češće i sve intenzivnije promovisao evropsku i građansku političku poziciju

Dok Spajić, osim u okviru agende evropskih integracija i kao premijer zemlje domaćina prilikom bilateralnih posjeta stranih državnika, praktično nema susrete sa najvišim zapadnim liderima, utoliko Milatović svako malo tvituje da je razgovarao te sa Kamalom Haris, te Ursulom van der Lejen, te sa liderima regiona…

Dok Spajić trpi višestruko nelegalnog i naravno nelegitimnog generalnog direktora državnog radija i televizije i pokazuje potpunu nesposobnost ili strah od „srpskog sveta“ da s par jednostavnih poteza riješi problem anarhije u Šavniku utoliko Milatović kritikuje snižavanje kriterijuma za izbor direktora javnog servisa, apeluje na donošenje mjera koje garantuju nezavisnost vodećeg državnog medija i konstatuje da se „Crna Gora suočava sa nedostatkom integriteta, netransparentnim radom i manipulativnim djelovanjem od strane najvažnijih političkih aktera“.

„Politička kontrola javnog servisa, sukobi unutar bezbjednosnog sektora, nemogućnost završetka izbornog procesa u Šavniku, partitokratija uz odsustvo znanja u upravljačkim organima državnih preduzeća, izglasavanje neustavnih zakona u Skupštini, izbjegavanje javne rasprave prilikom izrade važnih zakonskih izmjena samo su neki od primjera loše prakse“, objavio je Milatović 23. juna.

Dok Spajića „ne interesuju teške teme“, Milatović povodom sedme godišnjice ulaska Crne Gore u NATO konstatuje da je učlanjenje u NATO „jedna od najvažnijih odluka u novijoj crnogorskoj istoriji“.

Dok Vlada trapavo i neinteligentno sumnjivim pravnim radnjama razrješava Zastupnicu Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Valentinu Pavličić, Milatović pozdravlja Odluku Ustavnog suda o poništenju Rješenja Vlade.

Dok Spajić sve ažurnije ispunjava agendu Andrije Mandića i Milana Kneževića trudeći se da sačuva položaj premijera i partiju na okupu Milatović 28. juna na konferenciji „Put civilnog društva kroz evropsku integraciju Crne Gore“ koju je organizovao Centar za građansko obrazovanje kritikuje „one koji umjesto suštinskih reformi obećavaju populizam, umjesto meritokratije akcenat stavljaju na još veću partitokratiju, a umjesto vladavine prava afirmišu pravo na vladavinu“.

Razlike su kulminirale prošle sedmice kada je Spajićev PES podržao donošenje po Crnu Goru štetne rezolucije o Jasenovcu. Milatović je objavio da su „politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore“. U objavi nakon telefonskog razgovora s predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem bio je još konkretniji i oštriji optuživši Spajića da „politički trguje i žrtvama i zločinom“. Iako Milatović ovdje nije spomenuo svog nekadašnjeg prijatelja i partijskog druga, jasno je na koga se objava odnosi. Predsjednik države nije poštedio ni svoju nekadašnju partiju. U kratkoj objavi čijeg se sadržaja ne bi postidjeli mi dobri politički analitičari poentirao je jednom jedinom rečenicom: „Žao mi je što je partija koju sam stvarao, i koja je imala presudnu ulogu u rušenju bivšeg režima, danas postala politička marioneta.“

SASTANAK SA ŠARLOM MIŠELOM TEK JE ŠLAG NA TORTI

Fundamentalnu razliku u pristupu dvojice nekadašnjih saboraca i prijatelja najbolje pokazuju njihovi nalozi na društvenoj mreži X (nekadašnji Twitter). Milatović i tu djeluje kao ozbiljan političar svjestan dužnosti koju obavlja, dok Spajić glumata mangupa koji uličnim žargonom komunicira s pratiocima i političkim akterima. Vrhunac neozbiljnosti je posprdni tvit Spajićevog šefa Kabineta Branka Krvavca na račun Jakova Milatovića koji je Spajič brže-bolje preuzeo i raširio.

Kuda će Crnu Goru odvesti ove razlike? Političke razlike same po sebi nijesu problematične. Naprotiv. One su prirodne i dio su demokratije. Međutim, razlike u stavovima najviših zvaničnika politiku svake države čine složenijom.

Kako sada stvari stoje Spajić će, dokle god mu Vlada bude opstajala, morati sve više balansira između sopstvenih proklamacija i realne politike Andrije Mandića i Alekse Becića odnosno između obećane „Evrope sad“ s jedne strane i srpskog sveta odmah, vazda, skroz i po svaku cijenu s druge. Milatovićeva je pak pozicija kudikamo komotnija. On će moći da nastavi da s predsjedničke visine zauzima principijelne stavove, da po jednom vraća zakone, da ostavlja utisak stabilizirajućeg faktora i da time prikuplja političke poene. Ali se tu njegova ustavna moć za sada završava. Tako će biti sve dok eventualno ne bude odlučio da formira političku stranku. Ako na taj način izađe na megdan Spajiću, Mandiću i Bečiću – jer reflektiraju na slično biračko tijelo – moraće, bude li želio da stranka bude uspješna, da se vrati u brlog borbe za glasove.

Piše: Srđan Kusovac

Izvor: Standard