U ovim ćelijama veličine pet kvadratnih metara nisu dozvoljeni mobilni telefoni niti laptopovi, a jedino društvo onima koji u njima borave su goli zidovi.

Ovdje mogu da se nose plave zatvorske uniforme, ali ljudi koji ovde borave nisu zatvorenici, već dolaze u ovaj centar da dožive „iskustvo izolovanosti".

Većina ima isti problem - dijete koje se potpuno povuklo iz društva.

Samica
Ovi usamljenici nazivaju se hikikomori - izraz koji je skovan u Japanu 1990-ih i označava osamljivanje i potpuno povlačenje iz društva adolescenata i mladih.

Od aprila, roditelji učestvuju u 13-nedeljnom programu edukacije koji finansiraju i vode nevladine organizacije (NVO) Fondacija korejske omladine i Centar za oporavak zajednice plavih kitova.

Cilj ovog programa je da nauči roditelje kako da bolje komuniciraju sa njihovom djecom.

Tokom programa, tri dana se provode u samici u objektu u Hongčeon-gunu u provinciji Kangvonu.

Sprovodioci programa se nadaju da će tokom izolacije roditelji uspjeti da bolje razumiju njihovu djecu.

'Emotivni zatvor'
Jin Jung-hae ima sina koji se već tri godine zatvara u njegovu spavaću sobu.

Ali od kada je sama provela vrijeme u izolaciji, Jin (nije njeno pravo ime) malo bolje razumije „emotivni zatvor" njenog 24-godišnjeg sina.

„Pitala sam se u čemu sam pogriješila da ovako završim - i bolno je o tome razmišljati", kaže 50-godišnjakinja.

„Ali, kako sam počela dublje da razmišljam, postalo mi je malo jasnije".

Odbijanje razgovora
Jin kaže da je njen sin oduvijek imao dara, i da su ona i njegov otac polagali velike nade u njega.

Ali često je bio bolestan, imao je problem da održi prijateljstva i na kraju je razvio poremećaj ishrane, što mu je otežavalo da pohađa školu.

Kada je njen sin krenuo na fakultet, činilo se da mu je dobro išlo tokom prvog semestra, ali se jednog dana potpuno povukao u sebe.

Bila je slomljena gledajući ga kako se zaključava u njegovu sobu, zanemaruje ličnu higijenu i preskače obroke.

Ali iako su anksioznost, poteškoće u odnosima sa porodicom i prijateljima i razočaranje što nije primljena na vrhunski univerzitet možda uticali na njenog sina, on ne želi da sa njom razgovara o tome šta ga muči.

Kada je Jin došla u „Fabriku sreće", pročitala je biljeleške koje su napisali drugi mladi ljudi koji su se povukli u sebe.

„Pošto moje dijete nije mnogo sa mnom razgovralo, nisam znala šta ga muči", kaže ona.

„Čitajući te biljeleške shvatila sam: 'Da, on se štiti ćutanjem jer ga niko ne razumije'".

Park Han-sil (nije njeno pravo ime) došla je ovdje zbog njenog 26-godišnjeg sina, koji je prekinuo svaku komunikaciju sa spoljnim svijetom prije sedam godina.

Nakon što je nekoliko puta bježao od kuće, sada rijetko izlazi iz njegove sobe.

Park ga je vodila kod savjetnika i nekoliko ljekara - ali njen sin je odbio da uzima ljekove koji su mu bili prepisani i postao je opsjednut igranjem video igrica.

Međuljudski odnosi

Iako se Park još uvek bori da dopre do njenog sina, tokom programa izolacije je počela bolje da razumije njegova osjećanja.

„Shvatila sam da je važno da prihvatim život mog djeteta i da ga ne prisiljavam na bilo kakav model ponašanja", kaže ona.

Istraživanje Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite koje je sprovedeno 2023. godine i obuhvatilo je15.000 ljudi uzrasta od 19 do 34 godine, pokazalo je da je više od pet odsto ispitanika bilo u samoizolaciji.

Ako je to reprezentativni uzorak za širu populaciju Južne Koreje, to bi značilo da je oko 540.000 ljudi bilo u istoj situaciji.

Istraživanje ukazuje da su najčešći razlozi otuđenja od društva:

poteškoće u pronalaženju zaposlenja (24,1 odsto);
problem međuljudskih odnosa (23,5 odsto);
porodični problemi (12,4 odsto) i
zdravstveni problemi (12,4 odsto).

U Japanu je prvi talas hikikomorija 1990-ih doveo do toga da ljudi srednjih godina zavise od njihovih starijih roditelja.

A posledice pokušaja da odraslu djecu izdržavaju samo od penzije su za neke starije ljude bile siromaštvo i depresija.

Profesor Jeong Go-von, sa odsjeka za sociologiju Univerziteta Kjung Hea, kaže da očekivanja u korejskom društvu da veliki životni ciljevi treba da se dostignu u određenom uzrastu produbljuju anksioznost mladih ljudi - posebno u vremenima ekonomske stagnacije i niske stope zaposlenosti.
Stav da dostignuća djeteta predstavljaju uspjeh roditelja gura čitave porodice u kandže otuđenosti.

I mnogi roditelji doživljavaju borbe njihovog djeteta kao neuspjeh u vaspitanju, što im stvara osjećaj krivice.

„U Koreji roditelji često izražavaju njihovu ljubav i osjećanja djelima, a ne verbalno", kaže profesor Jeong.

„Roditelji koji napornim radom finansiraju školovanje njihove djece je tipičan primjer konfučijanske kulture koja naglašava odgovornost".

Direktorka Centra za oporavak zajednice plavih kitova Kim Ok-ran kaže da stav društva da su samoizolovani mladi ljudi „porodični problem" dovodi do toga da se mnogi roditelji na kraju otuđe od ljudi u njihovom okruženju.

A neki se toliko boje osuđivanja da o njihovoj situaciji ne mogu ni da razgovaraju sa bliskim članovima porodice.

„Oni ne mogu da iznesu problem na vidjelo, zbog čega se i roditelji socilajno izoluju", kaže Kim.

„Mnogi prestaju da idu na porodična okupljanja tokom praznika".

'Čuvaću te'
Roditelji koji su došli u „Fabriku sreće" da potraže pomoć i dalje željno iščekuju dan kada će njihova djeca moći da se vrate normalnom životu.

Upitana šta bi rekla njenom sinu ako izađe iz samoizolacije, oči Jin se pune suzama.

„Prošao si kroz mnogo toga", kaže ona drhtavim glasom.

„Bilo je teško, zar ne?

„Čuvaću te".

Izvor BBC na srpskom