KOMAD "Trpele" Milene Depolo, nastao na osnovu dokumentarnog materijala (sedam ispovjesti žena koje su na nasilje odgovorile nasiljem) predstavlja pozorišni pogled na ozbiljan društveni problem. Statistika kaže da je u Srbiji svaka treća žena žrtva fizičkog nasilja u porodici, pa je to već dovoljan razlog da autori predstave - čije je premijerno izvođenje u nedjelju na sceni Beogradskog dramskog - suoče publiku sa činjenicom da se takve stvari ne dešavaju negdje drugdje...
Iskreno vjerujem da umjetnost treba da popravlja svijet - kaže reditelj Boban Skerlić. - Pokušao sam da istražim pitanje nasilja i pristajanja na njega: kako su neke sasvim obične žene posle dugog trpljenja uzvratile nasiljem i stigle na robiju. To je i posledica društvenog odnosa prema batinanju. Ako biste prijavili pedofiliju ili sakaćenje dobili biste brzu društvenu reakciju, a "male batine" se kod nas još čine prihvatljivim.
Skerlić smatra da nije reč o izraženijoj pojavi u današnje vreme, ona je samo postala vidljivija:
- Kada su posle pada Berlinskog zida ruske novine počele da izvgeštavaju o kriminalu, sudarima vozova i drugim nesrećama, nenaviknuti na te teme u medijima, ljudi su pomislili da je počela kataklizma. Uvijek je dobro da se o tome piše, jer je i dalje društvena paradigma da je muškarac vlasnik žene, gospodar života i smrti porodice. Naravno, da bi neko postao nasilnik veliku ulogu igra i psihološka struktura određene ličnosti, ali nam je društvena matrica već dugo zadata.
Reditelj "Trpela" ističe da je uvijek dobro o ovakvim slučajevima pisati u medijima. Ako se prećutkuju ne znači da se ne dešavaju:
- Nasilnike treba staviti na stub srama. Naš pozorišni cilj je da se posle predstave ljudi zapitaju nad sopstvenim životima. "Trpele" smo radili bez dramskog teksta, preispitujući se i sami koliko smo puta od neke neprijatne scene okrenuli glavu i produžili dalje. Druga je stvar što se u medijima takve stvari često plasiraju kao novinska pornografija, a ne kao ozbiljni analitički tekstovi. Dakle, ne postavlja se pitanje da li o njima treba pisati nego kako to činiti.
Nesvakidašnji je bio i proces rada. Kada je ekipa počela da čita autentične ispovjesti žena, probe su se završavale u suzama. Pred premijeru su ih okončavali - smijehom. Jer, kao i kod ljekara, mora se potisnuti empatija da bi se sagledao problem.
- Sedam priča smo dramaturški, rediteljski i glumački obradili na osnovu materijala iz izvještaja Helsinškog odbora za ljudska prava. Riječ je o ženama iz svih društvenih miljea, različitih profila, karaktera i sudbina. Zajedničko im je samo to da su ubile svoje zlostavljače.
U ovom specifičnom procesu učestvovalo je sedam glumica Beogradskog dramskog (Jadranka Selec, Danica Ristovski, Nataša Marković, Milena Pavlović, Milica Zarić, Ivana Nikolić i Slađana Vlajović), a predstava bi se jednog dana mogla naći i pred zatvorskom publikom, odnosno onima čiji su životi igrani na sceni.
TEATAR I FILM
Po obrazovanju filmski i TV reditelj, Skerlić je dosad postavio na scenu i tri pozorišne predstave: "Grobnicu za Borisa Davidoviča", "Zmajeve pangaloge" i "Školu rokenrola":
- Preći s pozorišnog na filmsko ili TV izražavanje je komplikovanije nego u obrnutom pravcu. Jer, taj proces je složeniji, brži i zahtjevniji. Ne pravi se svako jelo na isti način i u istoj šerpi. Ovu temu na filmu ne bih radio, to je pitanje ne samo sadržaja već i forme - objašnjava reditelj čiji film "Top je bio vreo" treba da se pojavi do kraja ove godine.
(Izvor:Večernje novosti)
