Nikson je još jednom naglasio "da će njegov pristup biti izbjegavanje svake vrste sporazuma sa Moskvom koji bi mogao ohrabriti Sovjete da love u mutnom u Jugoslaviji ili drugdje." U duhu ove Niksonove izjave, poslije njegovog razgovora sa Titom sačinjen je i tekst Zajedničkog saopštenja. U tom dokumentu potvrđen je "interes SAD za nezavisnu i nesvrstanu poziciju i politiku Jugoslavije" i naglašeno "da je politika nesvrstavanja Jugoslavije značajan faktor u međunarodnim odnosima".

U tom smislu: "zemlje koje sprovode takvu politiku, zajedno sa ostalim svijetom, mogu pružiti aktivan doprinos razrješavanju svjetskih problema i povoljnim tokovima međunarodnih odnosa". U kominikeu su precizno navedena načela za čiju će se univerzalnu primjenu u međunarodnim odnosima zalagati vlade SAD i Jugoslavije: "poštovanje nacionalne nezavisnosti i državnog suvereniteta", "nedjeljivost mira i međuzavisnosti", "pregovaranje uz uvažavanje interesa svih zemalja, velikih i malih", "puna ravnopravnost država bez obzira na razlike ili sličnosti u njihovim društveno-političkim sistemima, u punoj saglasnosti sa duhom i principima Povelje Ujedinjenih nacija".

U duhu opaske izrečene tokom razgovora dvojice predsjednika "da zgrada mira ne može izdržati ako sve nacije ne učestvuju u njenoj izgradnji i ako sve u tome ne sagledaju i svoje sopstvene interese" i u duhu Titovog nastojanja da predstojeća Konferencija o evropskoj bezbjednosti ne smije da bude skup na kome će velike sile praviti nagodbe na račun sudbine malih država, u Zajedničkom saopštenju potvrđen je stav "da su čvrst mir i stvarna bezbjednost neodvojivi i da se mogu postići samo ako obuhvate Evropu u cjelini, a ne samo jedan ili drugi njen dio". Dvojica predsjednika su izrazili svoje uvjerenje "da je neophodna uloga svake evropske i drugih zainteresovanih država u izgradnji jedne Evrope u kojoj su popuštanje, mir i bezbjednost u punoj mjeri osigurani za sve njene narode".

Ovo je bio i kraj političkog dijela posjete budući da su uslijedile manje protokolarne posjete. Tito je položio vijenac na grob ubijenog predsjednika Kenedija, a potom su ga Nikson i njegova supruga ispratili do specijalnog helikoptera na južnom travnjaku Bijele kuće, kojim je trebalo da preleti do vazduhoplovne baze Endrjus. Poslije svečanog ispraćaja, obavljenog uz topovske salve i vojne počasti, dogovoreno je da Tito obiđe i druge djelove SAD. Prvo naredno odredište bio je Hjuston.

Tamo je posjetio centar za vasionska istraživanja, odnosno medicinski centar u Hjustonu. Zatim je bio na kratkom odmoru u Palm Biču i u posjeti fabrici Mek Donel Daglas u Los Anđelesu, gdje mu je pokazan novi tip aviona ove kompanije, DC-10 (koji će od 1978. godine biti u floti Jugoslovenskog aerotransporta) i gdje je posjetio hotel Senčeri Plaza u kome se susreo sa većim brojem istaknutih glumaca: Kirkom Daglasom, Čarlstonom Hestonom, Lijem Marvinom i drugima.Takođe, u Los Anđelesu je bio i gost na ručku koji mu je priredila uticajna organizacija Savjet za međunarodne odnose, na čelu sa Džonom Ašom, tadašnjim predsjednikom, a na kome je Tito takođe održao duži govor. Tito je potom, preko De Moina u Ajovi, odletio u posjetu Kanadi i u Veliku Britaniju, poslije čega se vratio u Jugoslaviju 8. novembra 1971. godine. Na konferenciji za štampu je istakao da su sa ovom posjetom, trećom po redu, a prvom zvaničnom, odnosi Jugoslavije i Sjedinjenih Država podignuti na viši nivo i da se saradnja u svim oblastima proširuje. Posjeta je bila vrlo uspješna, a doček i njen sadržaj "prevazišli su naša očekivanja".

Kisindžer je sve više postajao predmet pažnje jugoslovenske štampe. Odmah po povratku, 10. novembra, "Politika" je prenijela tekst iz "Njujork tajmsa" pod naslovom: "Kisindžerov uticaj u porastu", u kome je opisana reorganizacija obavještajne službe Sjedinjenih Država. Ukazano je na postojanje komiteta od 40 članova, među kojima je bio i Henri Kisindžer između ostalih visokih dužnosnika američke administracije […].

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Izvor:Dan