Rođena 6. aprila 1938.

Izjava data 16. juna 2000. u Kantonalnom sudu u Tuzli pred istražiteljkom Magdom Karagiannakis iz Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. Njena izjava uvedena je u dokazni spis Haškog tribunala.

Tada je bila domaćića.

Prije pada Srebrenice veći dio života sam provela u Sasama jer sam ondje rođena i udana. Ime mog muža je Nazif. Rodila sam dvoje djece no oboje je umrlo po rođenju. Živjela sam samo s mužem jer su njegovi roditelji umrli vrlo mladi. Moj đever je živio odvojeno od nas.

Kad je u junu 1992. počeo rat napustili smo selo i otišli u brda. Napravili smo privremeno sklonište nadajući se da ćemo se vratiti u selo. U to vrijeme smo odlazili u svoje kuće po hranu. U brdima smo proveli pet do šest mjeseci. Nakon toga smo godinu proveli u jednom brdskom selu. Kad je palo i to brdsko selo, morali smo otići u Srebrenicu. To je bilo krajem 1993. Život je bio težak, jer nismo imali ni hrane ni odjeće.

U julu 1995. godine kada su agresorske snage izvršile žestok napad na grad Srebrenicu mi smo se svi povukli na punkt UNPROFOR-a tražeći tu spas. Tu sam došla sa svojim mužem Nazifom. To je bio 11. jul 1995. godine. Tu je bilo puno naroda, uglavnom žene, djeca a i muskaraca i mlađe i starije starosne dobi. Srbi su nas granatirali te prve večeri, u utorak. Zatim smo na tom mjestu proveli još jedan dan. Toga dana su došli srpski vojnici i uveče su počeli ubijati i silovati. Sljedećeg dana, u četvrtak, rečeno nam je da se ukrcamo u kamione i autobuse. Prema kamonima i autobusima morali smo se kretati u kolonama. Moj muž je bio ispred mene, a ja sam ga slijedila s još nekoliko članova njegove porodice. Netom prije nego što smo stigli do kamiona, prišao je jedan vojnik i zgrabio mog muža. Rekao je mom mužu da pođe s njim. Ja sam vojnika pitala da li mogu i ja poći. On je rekao: „Dobro, možeš ići s nama, ali će ti se dogoditi isto što i tvom mužu“. U tom sam se trenutku onesvijestila pa su me moja sestra i druge žene unijele u kamion. Tada sam posljednji put vidjela svog muža.

Od onda ga nikad više nisam vidjela. Niko od onih koji su toga dana ostali u Potočarima nije od onda viđen. Ne znam što se dogodilo mom mužu, ali mislim da je zaklan.

lako nisam bila pri svijesti tokom vožnje iz Potočara, čula sam da smo se vozili do Kladnja, a potom do Dubrava. Ondje mi je doktor dao injekciju. Nakon toga su me odnijeli u šator, u kojem sam se konačno probudila.

Netom prije nego što smo stigli do kamiona, prišao je jedan vojnik i zgrabio mog muža. Rekao je mom mužu da pođe s njim. Ja sam vojnika pitala da li mogu i ja poći. On je rekao: „Dobro, možeš ići s nama, ali će ti se dogoditi isto što i tvom mužu“. U tom sam se trenutku onesvijestila pa su me moja sestra i druge žene unijele u kamion. Tada sam posljednji put vidjela svog muža

Prije rata Sase su bile selo oko četiri kilometra udaljeno od Srebrenice. Ondje sam provela veći dio života, a udala sam se kad mi je bilo 17 godina. Lijepo sam živjela sa svojim mužem. Imali smo dobar život i među nama nikad nije bilo problema. Parovi bez djece se vrlo često svađaju. No to s nama nije bio slučaj. Bog nam je djecu dao i Bog ih je uzeo. Jako mi je žao što on nije preživio jer sad živim sama među četiri zida i često plačem. Obje moje sestre su mrtve i sad sam potpuno sama.

Moj muž je radio u rudniku Sase. To je bio veliki rudnik zlata, olova, srebra i cinka. Mada nismo imali djece, sagradili smo tri kuće. Sve tri su bile u Sasama. Moj muž je volio graditi kuće pa smo jednu prodali, a jednu smo dali njegovoj sestri. Ja sam imala tri sestre, a moj muž četiri sestre i jednog brata. Lijepo smo živjeli i ni u čemu nismo oskudijevali. Nisam imala nikakvih tužnih iskustava. Bila sam domaćica i obrađivala sam zemlju. I moj muž je obrađivao zemlju kad nije radio u rudnicima.

Veći dio života provela sam u Sasama u lijepoj novoj kući koju smo sagradili. Imala je mogo terasa. Ja sam od svojih roditelja, nakon njihove smrti, naslijedila mnogo zemlje, ali moj muž nije imao zemlje jer je njegova porodica došla u naš kraj poslije Drugog svjetskog rata. Bili su izbjeglice. Imali smo jednu kravu i mnogo ovaca, kokoši i gusaka.

Potočari su blizu Sasa i mogi ljudi iz mog sela, uključujući i mlade žene koje su završile neku školu, radili su u tvornici u Potočarima. Svi muškarci iz Sasa radili su u rudnicima. Neke žene su bile zaposlene, ali mnoge su bile domaćice. Mogu reći da u selu u to vrijeme nije bilo siromašnih porodica.

Ja nisam išla u školu pa ne znam čitati ni pisati. Dok sam živjela su svojim ocem, on je bio glava porodice, a kad sam se udala moj muž je bio glava porodice. Moj muž se brinuo o svim finansijskim poslovima, a ponekad sam i ja sređivala papire kad je on bio na poslu. On je imao završena četiri razreda osnovne škole, pa je znao čitati i pisati.

Vjera nam je bila važna. Redovito smo se molili i moj muž je odlazio u džamiju. U Sasama su živjeli i Srbi, zbog rudnika. Bili smo dobri susjedi. Prije rata je sve bilo u redu, ali se nakon rata sve promijenilo. Oni su prvi počeli nama prijetiti. Srbi su poznavali nas način života.

Danas živim u drvenoj kućici, u izbjegličkom naselju blizu Banovića. Zove se Mrdići. Živimo od danas do sjutra. Moramo se priviknuti na taj život, ali ne primamo nikakvu pomoć. Ja primam muževu penziju koju je zaradio radeći u rudnicima. Penzija iznosi 150 njemačkih maraka. Dobijam i dodatak zbog toga što mi je muž nestao, što je dodatnih 100 njemačkih maraka mjesečno. To je jedva dovoljno za hranu i ljekove, ali ne i za druge potrepštine. U tom naselju nema puno ljudi iz mog kraja i više ne viđam stare prijatelje i rodbinu iz svog sela. Oni su svi otišli da žive negdje drugdje i više nemamo mogućnosti da budemo u vezi. Veoma sam nesrećna što nisam sa svojim mužem, prijateljima i rođacima.

Zbog toga imam visok krvni pritisak i probleme sa srcem. Imam mnogo zdravstvenih problema i često moram ići doktoru. Ljekarske usluge moram plaćati. Nije lako živjeti sam. Svako veče moram zatvoriti vrata i biti sama. Mogla bih i umrijeti tako sama i niko ne bi znao. Ima noći kada uopšte ne spavam. Puno sanjam i često imam ružne snove. Stalno plačem. Kad sjednem da popijem kafu ili da jedem, plačem jer se sjetim svoga muža i sestre. Veoma je teško biti tako osamljen. Nista ne očekujem od budućnosti. Samo čekam smrt. Jedina želja mi je da imam nekoga ko bi so o meni brinuo prije nego što umrem.

S jedne strane, rado bih se vratila kući, ali ne mogu se vratiti sama. Moja kuća je spaljena, a ja ne mogu sama puno učiniti.

Izvor:Pobjeda