Svjedokinja KDZ265 dala je izjavu 26. jula 2000. pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ova majka koja je ostala bez dva sina i muža pitala se pred sudom u Hagu kako je moguće da čovjek može da uradi ovako nešto, da uništi sve, da ubije toliko ljudi. Ipak, njena hrabrost i svjedočenje, kako su i sudije konstatovale, pomoglo im je da donesu odluku.
Možete li mi reći koje ste nacionalnosti i koje ste vjere?
Ja sam muslimanka.
Koje godine ste rođeni?
Godine 1954.
Jeste li rođeni u selu u Opštini Srebrenica?
Jesam.
Koji nivo obrazovanja ste postigli tokom školovanja?
Četiri godine osnovne škole.
Zašto niste nastavili dalje sa osnovnom školom?
Nismo imali sredstava, pogotovo ne za djevojčice. Umjesto toga, dječaci su obrazovani na viši nivo ako je to moguće.
Koji je normalan nivo obrazovanja za djevojčice u vašem selu?
Pa, tako-tako. Djevojke su se bavile domaćinstvom i kućnim poslovima, bavile su se pletenjem i vezom i zemljoradnjom.
Koliko ste imali godina kada ste se vjenčali?
Imala sam 23.
Da li je u vašem selu bilo normalno da se djevojke udaju u tim godinama ili ranije ili kasnije, ako je uopšte bilo?
Bilo je sasvim normalno da se djevojke udaju u tim godinama, neki u nešto ranijem dobu. Ali od 23. pa nadalje smatralo se da je malo zakasnila.
Kada ste se vjenčali gdje ste otišli da živite?
Živjeli smo u mjestu gdje sam ostala do pada Srebrenice.
Koliko je ovo selo bilo udaljeno od grada Srebrenice?
Nedaleko. Možda je bilo otprilike pola sata pješke.
Da li ste imali djece?
Da.
Možete li mi reći koliko djece imate i kada su rođena? Ali molim vas nemojte mi reći njihova imena.
Imala sam četvoro djece.
Imali ste četvoro djece. Da li je u vašem selu bilo normalno da imate velike porodice ili male porodice, ili je bilo mnogo ljudi bez djece?
E, to je bilo sasvim izuzetno da ljudi uopšte nisu imali djece jer nisu mogli, ali normalno je bilo da imaju četvoro, petoro, čak šestoro.
Možete li mi reći gdje je Vaš muž bio zaposlen?
Moj muž je radio u firmi, transportnoj firmi u Potočarima.
I šta je tamo radio?
Moj muž je nekada zamjenjivao direktora, a nekada je radio kao šef u ovoj firmi, kao neka vrsta šefa.
A koji je bio vaš posao ili uloga?
Moja uloga je bila da budem vjerna domaćica, da vrijedno radim, da se brinem o domaćinstvu i njegovim potrebama, da čuvam djecu, da radim kućne poslove i bavim se poljoprivredom i zemljom, sve što je potrebno. Da čuvam i stoku.
A ko je donosio odluke u vašoj porodici?
Moj muž je bio glava porodice i domaćinstva i svega, ali bismo se po potrebi konsultovali i donosili odluke. Kad bih nešto predložila, on me ne bi ponizio; odlučili bismo zajedno. Ali on je bio broj jedan.
Ko se u Vašoj porodici bavio vlastima i bilo kakvom papirologijom koju ste morali da popunite ili je Vašoj porodici bila potrebna?
Sve je to obavljao moj muž.
A ko je u Vašoj porodici upravljao finansijama i novcem?
Moj muž je zarađivao novac i donosio ga kući, a onda bismo zajedno odlučili šta nam treba, za šta i koliko, i tako smo ih potrošili.
Da li je način na koji je Vaša porodica organizovana bio uobičajen ili neobičan u vašem selu?
To je bilo vrlo uobičajeno. Tako je bilo u svim domaćinstvima. Nismo bili ni po čemu izuzetni. Tako je bilo u našem dijelu zemlje, a konkretno u selu. Moralo se znati ko je glavni, ko je glava porodice, glava domaćinstva i imanja, pa se bez njega ništa nije moglo.
Da li ste imali komšije Srbe?
Imali smo.
A da li su oni znali na koji način je organizovana vaša porodica i druge muslimanske porodice u vašem selu?
Da, znali su. U stvari, bili smo prijatelji. Išli smo na kafu jedni kod drugih. A da smo radili na nečemu, pomagali bismo jedni drugima. Mi bismo njima pomogli, a oni nama.
Generalno, kako biste opisali svoj životni standard u to vrijeme?
Kako da to opišem? Bio je to život kojem se moglo samo nadati, kakav smo imali prije rata. Čovjek je imao svoju zemlju. Mogli ste da proizvodite šta ste željeli: povrće, voće, da čuvate stoku, imate mlječne proizvode, sve. Što god ti je trebalo, sve si imao. Moj muž je radio u javnom preduzeću. Svoju zaradu donosio je kući. Sve što je trebalo da uradimo je da uživamo u životu.
Željela bih da vam skrenem pažnju na događaje u Srebrenici u julu 1995. godine. U vrijeme kada je počeo napad na Srebrenicu, da li ste živjeli sa suprugom i sinovima u svojoj kući oko tri kilometra od grada Srebrenice?
Da.
Svi su bili tamo. Muškarci, žene, djeca, svi mladi ljudi. Dobro se sjećam da je bio utorak. Nadali smo se, i još se nadam, ali nismo znali šta se dešava. Ljudi su plakali, vrištali. Sve vrijeme su se čuli pucnji. Neko je pokušavao da nas utješi govoreći: „Srebrenica neće pasti. Ne prihvataj to previše teško. Bez panike“, ali ništa nije bilo od toga
A kada je napad počeo, da li ste Vi i vaša porodica napustili svoju kuću da biste otišli u šumu jer su granate padale u blizini vaše kuće i plašili ste se za svoju bezbjednost?
Da. te noći smo spavali. Znali smo da je UNPROFOR tu i osjećali smo se sigurno. Radili smo i spavali normalno, iako bi pucali samovoljno kad su htjeli jer su bili blizu, kada bi vidjeli ljude u polju. Tako da smo spavali te noći i rano ujutru kada je počelo granatiranje bili smo tako uplašeni da smo skočili. Granata je pala blizu naše kuće. Prozori su popucali. Cijela kuća se tresla. Bilo je toliko prašine da smo jedva mogli da se vidimo kroz nju. Onda smo počeli da vrištimo. Djeca su skakala u donjem vešu, u majicama. Počeli su da vrište. Moj muž je jedno po jedni izbacivao iz kuće desno. Tamo je bilo malo skloništa i rekao je da trčimo u dolinu koja je bila ispod kuće da se sklonimo. I pomagao je jednom djetetu za drugim da izađe iz kuće, a onda i meni. Vrištala sam. Zgrabila sam ga, nisam htjela bez njega. Rekao je: „Ti idi, a ja ću te pratiti“. Okrenula sam se. Bilo je odjeće na žici koja se sušila. Zgrabila sam neke stvari jer djeca nisu imala ništa. I tako smo trčali kroz svoja polja koja su bila posijana pšenicom i kukuruzom, i trčali smo i trčali, a granate su padale. Kada bi se dijete spotaknulo u žito ili kukuruz, vrisnula bih misleći da je pogođeno, ali bilo je u redu, opet su ustali. I došli smo do dna ovog potoka, a onda smo potražili zaklon u nekakvim podrumima i zemunicama, ali. tamo je bilo mnogo ljudi, pa nije bilo dovoljno mjesta. Bilo je i drugih koji su tamo stigli prije nas. I bilo je strašno.
Da li ste nakon nekoliko dana Vi i vaša porodica otišli u Srebrenicu, na punkt UNPROFOR-a?
On jeste. Mi smo bili dva-tri dana u šumi pored potoka. Onda smo stigli do Srebrenice. Jer sam tamo imala dosta rođaka koji su ranije protjerani iz svojih domova, pa sam bila kod njih neko vrijeme u nadi da će Srebrenicu zaštititi ljudi koji su nas štitili. Kada smo vidjeli da od toga neće biti ništa, ljudi su krenuli prema UNPROFOR-u, gdje su bili stacionirani. To je Vezionica ili tako nešto, tako se zvalo područje gde je bio stacioniran UNPROFOR. Svi smo trčali prema njima. Mislili biste da je cijeli svijet tamo.
U vrijeme kada ste bili na kontrolnom punktu, da li su vas suprug i stariji sin ostavili da bi pokušali da pobjegnu iz Srebrenice kroz šumu?
Svi su bili tamo. Muškarci, žene, djeca, svi mladi ljudi. Dobro se sjećam da je bio utorak. Nadali smo se, i još se nadam, ali nismo znali šta se dešava. Ljudi su plakali, vrištali. Sve vrijeme su se čuli pucnji. Neko je pokušavao da nas utješi govoreći: „Srebrenica neće pasti. Ne prihvataj to previše teško. Bez panike“, ali ništa nije bilo od toga. Imali su nekakve improvizovane radio stanice, pokušavali su da slušaju vijesti. Ljudi su se nadali da će se nešto dogoditi. Tada se moglo čuti, na primjer: „Čuli smo to na radiju. Sada će poslati avione. Oni će nas sada spasiti“. Dobro se sjećam da je neko imao veoma mali radio, ali je bilo vrlo nejasno sve što sam čula.
U jednom trenutku sam čula da se situacija u Srebrenici smiruje i da se ljudi vraćaju svojim kućama. Ali onda sam shvatila da od toga neće biti ništa dobro jer su se svi okupili oko baze UNPROFOR-a. Ljudi su se tamo počeli okupljati dva-tri dana ranije. Bili su posvuda, uz potoke, u šumi, krijući se među stijenama.
Da li je to mjesto na koje su vas ostavili muž i stariji sin da bi pokušali da pobjegnu kroz šumu?
U tom trenutku ponovo je počelo granatiranje. Detonacije su bile tako glasne da bi se moglo pomisliti da je cijela zemlja u plamenu. Neko je povikao: „Niko neće doći da nas spase“. Sjećam se da su neki govorili: „Hajdemo kroz šumu“ i „Odrasli muškarci neka idu kroz šumu, a žene i djeca u UNPROFOR“. Tada sam mužu posljednji put rekla: „Nećemo se razdvajati“, a on mi je rekao da ne brinem. Rekao mi je da uzmem dvoje naše djece i odem, a rekao je da će se pridružiti drugim muškarcima. Ali dok smo razgovarali, mogli smo da vidimo da granate padaju oko baze UNPROFOR-a i da su pogođene i ranjene žene i djeca. Granate su padale na zgradu u kojoj su boravili ljudi. Bio je to takav haos. Tako smo se rastali, moj muž je otišao sa mojim najstarijim sinom. Tada sam shvatila da neki holandski vojnici idu prema zgradi koju smo zvali Vezionica i dali su nam znak rukom da ih pratimo. Onda sam pomislila – hvala Bogu da će nas spasiti. Zovu nas da im se pridružimo, a meni je bilo žao što su moji muž i sin otišli, što su otišli na drugu stranu misleći da će nas vojnici zaštititi.
Pa smo ih pratili i pratili smo ih u pravcu Potočara. Na putu za Potočare, a mi smo cijelo vrijeme hodali, granate su padale oko nas. Čuli su se pucnji iz svih vrsta oružja, ne znam iz kojeg, ali smo išli dalje. Kamioni sa ranjenicima i drugim ljudima koji su se ukrcali su nas sustizali. Tako smo uspjeli doći do Potočara, gdje je bio veliki broj starih kamiona i autobusa. Mislim da je temperatura bila oko 37 ili 38 stepeni i mi smo se sklonili iza kamiona. Tražili smo hlad i vodu, ali vode nije bilo.
Da li je tačno da ste sa sinovima proveli dvije noći u Potočarima na otvorenom?
Da.
I --
Bilo je to u utorak. Tog dana smo tamo proveli veče, cijelu srijedu i srijedu uveče. Onda je došao ovaj crni četvrtak. Sjećam se da je bilo oko deset ili pola deset. Mi smo još bili tamo i u to vrijeme smo stigli na red kod kamiona gdje su ljudi čekali da budu prevezeni.
Šta se onda desilo?
Mogu li dobiti čašu vode? Stvari su postajale sve gore i strašnije svakim danom, svakim satom. Tamo smo proveli neko vrijeme tog dana, ali nismo imali šta da jedemo, nismo imali ni vode za piće. Sve vrijeme smo tražili zaklon i vodu i tako smo proveli taj prvi dan. Kada je noć konačno pala...
Svjedok --
. ..tražili smo mjesto da se sklonimo. Da?
Pomenuli ste crni četvrtak. Šta se dogodilo tog crnog četvrtka kada je trebalo da budete transportovani?
Dobro. Dakle, kada je došao taj crni četvrtak, bilo je to u ranim jutarnjim satima, a moje dijete je još spavalo, dijete koje je trebalo da mi otmu. Pa sam ga probudila govoreći mu da idemo, da idemo do kamiona. On je ustao. Htio je da jede – pitala sam ga da li želi nešto da jede, ali nije mogao ništa da uzme. Žalio se da je prljav. Na sebi je imao nekakvu bijelu košulju. Skinuo sam tu majicu i onda sam ga malo očistila. Imala sam neku drugu odjeću u torbi i dala sam mu je. Pokušavala sam da ga smirim. Rekla sam mu da ćemo uskoro biti prevezeni na neko mjesto gdje bismo mogli da se istuširamo i malo umijemo. Onda smo se približili liniji. Oko tog područja je bila neka vrsta trake. Tamo je bilo dosta ljudi. Nismo mogli da pređemo. Shvatila sam da se moj sin ne osjeća dobro, da će se onesvijestiti. Onda sam počela da tražim vodu, ali vode nigdje nije bilo. Tamo je bio jedan naš prijatelj, jedan stariji čovjek, i rekao je da će otići po vodu za mog sina.
Pa je otišao, a onda kada se vratio bio je potpuno blijed. Njegova žena je bila tamo. Ali on je tako vrtio glavom i pričao je svojoj ženi nešto o nekim užasnim stvarima koje je vidio. Njegova žena je željela da zna šta je on zapravo vidio, ali on je stalno plakao i odmahivao glavom. Rekao je: „Sve sam vidio. Svuda gdje sam išao po vodu vidio sam glave i udove“. U tom trenutku moje dijete je počelo da drhti, i krenulo je ponovo da se onesvijesti.
Konačno je došao red da priđemo konopcu i konačno smo propušteni. Osjećala sam olakšanje. Mislila sam u sebi – hvala Bogu. Poslije svega što sam vidjela, nakon što sam vidjela da se ljudi razdvajaju, stalno sam zahvaljivala Bogu jer je izgledalo kao da smo prošli, ja, moja djeca i ovi naši prijatelji. Ali onda je bio red njihovih vojnika koji je stajao sa obje strane, sa naše lijeve i sa naše desne strane, i to je bila neka kolona koju su oni formirali, neka vrsta rukavice, hodnik koji smo mi morali da prođemo. Nismo mogli da vidimo ni kamione ni autobuse. Prešli smo rastojanje od oko 100 metara, ali još nismo mogli da vidimo nijedno vozilo.
Kad smo bili na pola puta, čula sam glas koji kaže: „Popoviću, pazi ovog“ i odmah sam shvatila da misli na moje dijete. Ali tada su tu bila i druga djeca. Tu je bilo dijete moje snahe i još neki ljudi. Onda su vojnici insistirali i ja sam se u jednom trenutku osjetila paralizovanim. Ali smogla sam hrabrosti da šapnem svom sinu na uvo i da mu kažem: „Ne brini, sinko. Samo idi. Nastavi“. Išli smo oko 50 metara, a onda je iz lijeve kolone iskočio jedan njihov vojnik, koji je razgovarao sa mojim djetetom. Rekao nam je da krenemo na desnu stranu, a mom sinu je rekao: „Mladiću, treba da ideš na lijevu stranu“. A onda je on odgovorio: „Zašto ja? Rođen sam 1981. godine“. Ali, ponovio je ono što je rekao: „Vi idite na desnu stranu“. Imao je u ruci nekakve kese, i vojnik mu je rekao da baci torbu na desnu stranu i da ide lijevo, ali ja sam ga uhvatila za ruku i stalno je ponavljao: „Rođen sam godine. 1981. Šta ćeš mi uraditi? Šta želiš da uradim?“. A onda sam ih molila, molila sam ih: „Zašto ga vodite? Rođen je 1981. godine“. Ali je vojnik ponovio svoje naređenje. I jako sam ga držala, ali on ga je zgrabio. I onda je moj sin izbacio tu torbu, a vojnik je podigao torbu i bacio je na gomilu sa desne strane i uzeo je mog sina za ruku i odvukao ga je na lijevu stranu. I on se okrenuo i rekao mi: „Mama, molim te, možeš li mi donijeti tu torbu? Možeš li mi je molim te donijeti?“.
Gospođo, samo polako. Uzmite vremena da se smirite. Tu smo sa vama, slušamo vas. Ne žurite.
Tada sam posljednji put čula njegov glas.
Samo polako, gospođo. Mislite li da će vam trebati pauza ili biste radije nastavili? Ako osjećate da možete da nastavite, recite nam.
Da, da, mogu da nastavim. Moje drugo dijete koje je bilo sa mnom stalno je vrištalo. Ovo dijete je rođeno 1986. Uhvatio me je za kosu, vukao me za kosu. Vikao je i urlao: „Mama, odveli su mi brata. Uzeli su našeg brata“. Tada sam razmišljala da uzmem ovo drugo dijete i da odem tamo gdje je moj sin odveden, ali je on nastavio da vrišti. Pitao je za svoju tetku koja je bila sa nama, ali ja sam samo stajala i razmišljala šta da radim. Ali on je stalno vrištao, čupao me za odjeću, kosu i onda sam počela da ga tješim i rekla sam mu da se smiri.
Pokušavala sam da mu kažem da njegov brat ni na koji način neće biti povrijeđen. I samo sam stajao tamo neko vrijeme. Nisam znala šta da radim, nisam znala gdje da idem. Ali u tom trenutku došla je moja snaha i njena snaha, i poveli su me sa sobom. Rekli su mi da idem sa njima i otišli smo do kamiona. Bio je to veliki kamion. Na njemu nije bilo nikakvog platna. Pa su me stavili u taj kamion i sheli smo. Kamion je i dalje stajao, a ja sam stalno gledala u tom pravcu gdje su ga odveli. Bio je pun autobus muškaraca koji je stajao tamo, a bilo je i nekih muškaraca oko autobusa. Bilo ih je mnogo. Mogli su da budu smješteni u još pet autobusa. I mislila sam: „Pa, hvala Bogu, bar imaju autobuse. Negdje će ih odvesti autobus“. Ali u tom trenutku je naš kamion otišao i više ga nisam vidjela. Ništa.
Da li ste tada tim kamionom sa vašim malim sinom prevezeni za Tišće, odakle ste sišli i potom pejške otišli do Kladnja?
Da, ali na putu za Tišće bili smo kamenovani u nekoliko navrata jer je to bio otvoreni kamion koji nije imao pokriće, nikakvu ceradu, a moje drugo dijete je udareno u glavu. Imala sam neke cipele sa sobom i onda sam ih stavila na glavu svom djetetu. To se desilo prvi put kada smo bili kamenovani. Ali to se ponovilo i žena koja je bila u kamionu imala je neku vrstu ćebeta, a ja sam stavila ćebe na glavu svom djetetu i stavila cipele na svoju glavu. I ovako smo prevezeni na ovo mjesto koje ja nisam znala. Nisam znala kakvo je to mjesto, kakav je to grad, ali u jednom trenutku kamion je stao, a mi smo se začudili da smo u Tišću. I rekli su nam da ćemo tamo biti odvedeni u Kladanj. Pa smo počeli da izlazimo iz kamiona. Bio je to prilično visok kamion i nije bilo lako doći do kamiona. Trebala mi je pomoć, a ljudi su mi pomogli da siđem. Tamo je stajao jedan veliki četnik sa još jednim, vrlo mlad čovjek, dječak koji je zapravo bio manji od mog sina koji je rođen 1986. godine, ali je držao pušku. I rekao nam je da brzo idemo dalje. Rekao nam je: „Požurite, požurite. Siđi iz kamiona“. Ćutali smo. Izašli smo iz kamiona, svi. I mi smo nastavili putem pješke gdje su nam rekli da idemo u pravcu Kladnja.
Detalj iz Doma kulture u Pilici (FOTO: flickr.com/photos/icty)
...
Ja bih Vam sada postavio jedno pitanje o životu nakon pada Srebrenice. Možete li opisati gdje sada živite i kakav je to smještaj?
Sada živim u kolektivnom centru. Možete samo zamisliti kako je 1t. Svakog minuta u danu poželim da više nisam živa. Neko pjeva, neko sluša muziku, neko pleše, svako radi šta hoće.
Moja soba je otprilike četiri sa šest, tako nešto. Tu spavamo, živimo, kuvamo. Kupatilo, toalet, sve, sve u jednom. Tu moramo da oblačimo svoju odjeću i da imamo posjetioce. To je sve što imamo.
Sa kim živite u toj sobi?
U toj sobi živim sa sinom, rođenim 1986. godine. Imam i ćerku koja nema nikakav smještaj. Dolazi da me vidi. Ima dvoje djece. Ne možete ovaj prostor držati urednim. Ako si u pidžami, ne možeš da se presvučeš. Često spavate u odjeći koju nosite tokom dana. I to je tako.
Da li ste zaposleni?
Ne.
Da li imate prihod?
Dobijem nešto po osnovu zaposlenja mog muža u firmi, a onda mi od njegovog socijalnog osiguranja daju dodatak, s obzirom na to da imam maloljetnika sa sobom. Ali nisam dovoljno stara da primam penziju.
Koliko novca dobijate mjesečno?
140.
140 šta?
Novac. Kako ih zovu? Oznake, kuponi. Ja ne. znam. Ove konvertibilne marke ili tako nešto.
Kako biste uporedili svoj životni standard danas sa životnim standardom koji ste imali prije rata?
Nema poređenja. Ispričala sam Vam o svom ranijem životu i kako je sada. Kako možete da uporedite to dvoje?
Sada, kakav je uticaj ovih zločina na Vašeg sina?
Možete zamisliti kako je. Moj mali sin, rođen 1986. godine, ima zahtjeve. Hoće to i to, i počne da drhti kad mu kažem da nemam, da ne mogu da priuštim. Onda me optužuje za svašta, govoreći da sam ja kriva što stvari stoje ovako: „Da imam oca, on bi mi dao sve“. Dakle, možete zamisliti, pored svog stresa i strijepnje, moram da pokušam da ga utješim. Stalno me krivi: „Možda bi bilo bolje da me nisi ni imala“. A onda ponekad i pomislim da bi bilo bolje da niko od nas nije preživio. Ja bih to radije.
Kad smo bili na pola puta, čula sam glas koji kaže: „Popoviću, pazi ovog“ i odmah sam shvatila da misli na moje dijete. Ali tada su tu bila i druga djeca. Tu je bilo dijete moje snahe i još neki ljudi. Onda su vojnici insistirali i ja sam se u jednom trenutku osjetila paralizovanim. Ali smogla sam hrabrosti da šapnem svom sinu na uvo i da mu kažem: „Ne brini, sinko. Samo idi. Nastavi“. Išli smo oko 50 metara, a onda je iz lijeve kolone iskočio jedan njihov vojnik, koji je razgovarao sa mojim djetetom. Rekao nam je da krenemo na desnu stranu, a mom sinu je rekao: „Mladiću, treba da ideš na lijevu stranu“. A onda je on odgovorio: „Zašto ja? Rođen sam 1981. godine“. Ali, ponovio je ono što je rekao: „Vi idite na desnu stranu“
Šta mislite o povratku u svoje selo?
Šta biste mi predložili, poslije svega kroz šta sam prošla? Možda ako bi bila dobro i imala snage. Kad ratni zločinci i dalje šetaju okolo i rade šta hoće, šta ima smisla razmišljati – iako ponekad pomislim da bi bilo bolje da nismo preživjeli. Da li da i njega odvedem tamo da ga ubiju i zakolju? Istina je da sam voljela svoje selo i imanje, ali naravno da nema poređenja sa ljubavlju prema djeci. Voljela sam sve to, kuću i farmu i sve, ali koja je svrha svega toga sada?
Šta mislite da se desilo sa Vašim mužem i Vaša dva sina?
Kako da znam? Kao majka, još imam nadu. Prosto ne mogu da vjerujem da je ovo istina. Kako je moguće da čovjek može da uradi ovako nešto, da uništi sve, da ubije toliko ljudi?
Zamislite samo ovog najmlađeg dječaka kojeg sam imala, te njegove male ruke, kako su mogle biti mrtve? Zamišljam te ruke kako beru jagode, čitaju knjige, idu u školu, idu na ekskurzije. Svako jutro se probudim, pokrijem oči da ne gledam drugu djecu koja idu u školu, a muževe koji idu na posao držeći se za ruke.
..
Sudija (Riad): Dijelim stavove predsjednika (Rodriges) koji kaže da se veoma divimo vašoj hrabrosti, da razumijemo i osjećamo Vašu bol, ali pred vama je život i cijeli svijet je na Vašoj strani.
Samo sam htio da Vas pitam da li je Vaš muž prije hapšenja učestvovao u nekom otporu ili je napadao ljude na drugoj strani? Da li je po Vašem mišljenju postojao razlog za njegovo hapšenje?
Ne.
Sudija Riad: Da li je u vašoj kući pronađeno neko oružje?
Ne.
Sudija Riad: Da li je on bio uključen u bilo kakvu političku aktivnost?
Ne.
Sudija Riad: Da li je on izabran među ostalima ili su okupili ljude bez ikakve diskriminacije?
Jedan i svi, kao što sam upravo rekao, bez obzira.
Sudija Riad: A što se tiče Vašeg sina, da li je on izabran među mnogim drugim dječacima? Da li su uzeli mnogo drugih dječaka njegovih godina?
Svi ostali, ko god je bio.
Sudija Riad: A što se tiče Vašeg sina, da li je on izabran među mnogim drugim dječacima? Da li su uzeli mnogo drugih dječaka njegovih godina?
I sve ostale, ko god je bio tamo.
Sudija Riad: Kada kažete i sve ostalo, kojih su godina bili? Koliko su godina imali ostali, prijatelji Vašeg sina?
Pa, zavisilo je. Neki su bili mlađi od mog sina, godinu ili dvije. Neki su bili malo stariji. Tamo je bilo muškaraca različitih godina. Bilo je čak i beba koje su se rađale. Vodili su i njih, ako su bili dječaci, a o starijim dječacima da i ne govorimo.
Sudija Riad: Da, ali vaš sin je rođen 1981. godine?
Da.
Sudija Riad: Znači, imao je 12, 13, 14 godina?
Tada je imao 14.
Sudija Riad: Da li ste se vratili svojoj kući?
Ne. Kako mogu da se vratim? Kada smo išli na obilježavanje 5. godišnjice ovog najvećeg masakra, mislim da je cijeli svijet gledao kako reaguju, i danas kako se okupljaju, četnici, kako prijete i kako demonstriraju svoje prijetnje, a obezbjeđenje je bilo takvo da mi samo nekako uspjeli da prođemo.
Sudija Riad: Da li ste se vratili da vidite svoju kuću?
Ne. Tog dana i sjutradan i dan kasnije, nakon što smo pobjegli iz kuća prema Srebrenici da se sakrijemo, čuli smo od nekih komšija i prijatelja koji su se vraćali u toku noći po hranu da je tamo sve zapaljeno i uništeno.
Sudija Riad: Da li još imate veze sa svojim bivšim komšijama Srbima? Da li ste pokupili te veze ili ste sada potpuno odvojeni?
Nemam kontakt. Nikada ih više nisam vidjela. Prepoznala sam komšiju kada su mi oduzeli dijete i gledala sam ga. Htjela sam da ga nađem da ga pitam jer sam se nadala da je možda on spasio mog sina, jer smo bili tako bliski sa svim našim komšijama, ne samo sa njim. Ali on je bio jedini koga sam tamo primijetila i nadala sam se i molila da ga pronađem, ali nikada nisam uspjela da stupim u kontakt sa njim.
Sudija Riad: Da li su Vaše komšije promijenile stav prema vama ili još imaju prijateljska osjećanja prema vama? Govorim o vašim komšijama Srbima.
Mislite do trenutka kada su mi uzeli dijete? Mislite na komšiju kojeg sam prepoznala?
Sudija Riad: Da, i ostali.
Primijetila sam ga i vidjela sam da i on može da me prepozna, jer je bacio brz pogled na mene. Razmijenili smo poglede i pomislila sam da treba da vrištim da mi spase dijete, ali sam se onda bolje zamislila jer sam čula od drugih da komšije rade najgore stvari pa sam pomislila da bi moje dijete možda prošlo još i gore, pa sam se uzdržala od toga da mu se obratim.
Htjela sam da kažem da sam znala da će nas ovi ljudi izdati na način na koji su nas izdali, oni koji su se zakleli da će nas štititi i potpisali dokumente o tome, spasila bih svoju porodicu, svog muža i svoju djecu. Mogli smo negdje da potražimo sklonište i bar bismo umrli zajedno i kosti bi nam bile zajedno. Ostala bih ispred naše kuće zajedno sa cijelom porodicom i pustila da nas svi zajedno pobiju da sam znala što će se dogoditi
Sudija Riad: I tako nemate komšije Srbe oko sebe, ne posjećujete se uopšte?
Vjerovatno ih ima, ali nemam kontakt sa njima. Jednostavno, ne komuniciramo. Kako da znam? Prosto ne mogu da vjerujem da je ovo moglo da se desi sa životom kakav smo imali, pa se stalno pitam. Ne znam šta da vam kažem, počev od sebe i svoje djece pa nadalje.
Sudija Riad: Ako možete da se sjetite, prije nego što se ovo dogodilo, da li ste čuli bilo kakav plan o tome šta će se dogoditi, ili ste bili potpuno iznenađeni? U medijima, na radiju i tako dalje, da li je bilo najava da će se to dogoditi? Da li je bilo prijetnji?
Ne. Radili su zajedno u raznim kompanijama, njihovi ljudi i naši ljudi, muškarci i porodice naših komšija. Naša djeca su išla zajedno u školu. Imali smo zemljište jedno do drugog. Kada je trebalo da se kupi sijeno, i ako bi krenula da pada kiša, mi bismo im pomogli da to urade brzo, kao i oni nama, tako da niste mogli ništa da primijetite dok nismo vidjeli da utovaruju svoje porodice u kamione i automobile, sa zalihama, i odvozeći ih negdje. Ne znam gdje. Onda je neko upitao: „Gdje ćeš? Što se dešava?“ i tada je njihov odgovor bio vrlo nejasan. „Mogle bi da dođu neke budale i da urade ko zna šta. Naravno, nećemo mi vas povrijediti, a vi nećete povrijediti nas, vjerujemo u to, ali možda i budale naiđu“. Zato su mislili da bi bilo bolje da se presele na neko vrijeme.
Sudija Riad: Oni su otišli mnogo prije tih događaja, tako da su znali šta će se dogoditi. Koliko se ranije to dogodilo?
Nedugo prije nego što se to dogodilo. Nisu otišli mnogo ranije. Zaboravila sam šta sam htjela maloprije da kažem.
Sudija Riad: Nema veze. Ne tražim datume. Poenta je da su otišli ranije.
Da. Tek nakon što su se sve ove stvari desile, razmišljali smo o razlozima zašto su otišli. Zato što su davali različite odgovore. Neki ljudi su rekli da će ostati kod rođaka u Srbiji da tamo rade neki posao. Drugi su govorili da idu na odmor. Davali su različite odgovore. Tek nakon svega ovoga shvatili smo zašto su otišli i kuda su otišli, njihove porodice i njihova djeca. Ali muškarci su ostali.
Sudija Riad: Dakle, shvatili ste da su otišli kolektivno, sve srpske porodice su otišle zajedno.
Ne, nismo stvarno vidjeli da idu zajedno. Ali malo dalje su bila polja koja su im pripadala. Onda bi jedni otišli jednog dana, a drugi drugog dana, i onda bi neko rekao: „Vidio sam da je ta porodica otišla“, a onda bi sjutradan neko rekao: „Vidio sam ovu drugu porodicu kako odlazi“. I mi smo se pitali. Do tada nisu uradili ništa loše. Nisu nas povrijedili, a naravno, nismo ni mi njih.
Sudija Riad: Hvala, gospođo. Želim vam hrabrost.
Sudija Vald: Nemam pitanja za svjedoka osim da Vam se zahvalim što ste došli i podijelili svoju tužnu priču sa Tribunalom. Mislim da će nam to pomoći da donesemo odluku. Hvala vam.
Sudija Rodrigues: I ja, gospođo, imam jedno vrlo malo pitanje za vas. Da li imate nešto što biste željeli da kažete, a što nije traženo od vas?
Imam. Htjela sam da kažem da sam znala da će nas ovi ljudi izdati na način na koji su nas izdali, oni koji su se zakleli da će nas štititi i potpisali dokumente o tome, spasila bih svoju porodicu, svog muža i svoju djecu. Mogli smo negdje da potražimo sklonište i bar bismo umrli zajedno i kosti bi nam bile zajedno. Ostala bih ispred naše kuće zajedno sa cijelom porodicom i pustila da nas svi zajedno pobiju da sam znala što će se dogoditi.
Sudija Rodrigues: Gospođo, želim da ponovim da ste vi izuzetno hrabra žena. Rekli ste da tijelo živi, ali možda duša treba da dobije snagu od malih ruku Vašeg sina. Morate nastaviti da živite, ako ni zbog čega drugog a onda da biste svjedočili o svim onim događajima koje ste podijelili sa nama i da izbjegnete, kao što ste rekli, da se FOOLS ponovo pojave u budućnosti. To je veoma dobar razlog za nastavak života. Mnogo Vam se zahvaljujemo što ste došli ovdje i želimo da poželimo bolji život Vama i svim vašim najmilijima. Dakle, sada možete otići.
Mogu li da kažem još nešto, molim Vas?
Sudija Rodrigues: Da, izvolite.
Apelujem na vas da pitate gospodina Krstića, ako možete, ima li nade bar za ono malo dijete koje su mi oteli, jer ga ja stalno sanjam. Sanjam ga kako donosi cvijeće i govori: „Majko, došao sam“. Zagrlim ga i kažem: „Gdje si bio, sine moj?“, a on kaže: „Sve ovo vrijeme sam bio u Vlasenici“. Tako da vas molim, ako gospodin Krstić nešto zna o tome da je preživio negdje...
Sudija Rodrigues: Da, gospođo, mislim da smo svi čuli Vašu molbu, i mislim da će svi ljudi koji su ovdje i koji mogu nešto da urade to učiniti. Ali, ponavljam, imate razloga da nastavite da živite. Svi prisutni ljudi i svi oni koji nas slušaju učiniće sve što je moguće. Razumijemo i osjećamo Vašu patnju. Zamoliću poslužitelja da vas sada izvede. Hvala vam još jednom što ste došli.
Hvala i vama.
Izvor:Pobjeda
Komentari