Presudom ovog suda je i 4. marta poništeno ranije rješenje Vlade Crne Gore kojim je razriješen dužnosti generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost i predmet vraćen na ponovni postupak. Vlada je zatim ponovo donijela odluku o razrješenju Kurti koju je sud ponovo poništio.

U svojoj odluci sud je ukazao Vladi na nedostatke razloga obrazloženja osporene odluke, koja, osim, kako je navedeno, pukog poziva na procesne zakone kojim je ustanovljena nadležnost tužene za donošenje rješenja o razrješenju, ne sadrži niti jedan konkretan i jasan razlog za ispunjenost uslova za primjenu odredbe člana 60 stav 2 Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

“Dužnost tužene normirana odredbom člana 56 Zakona o upravnom sporu, nakon donošenja odluke suda kojom je poništeno njeno rješenje, ne iscrpljuje se u poštovanju roka, propisanog stavom 2 citiranog člana za donošenje novog rješenja, već se ista odnosi prvenstveno na obavezu poštovanja pravnog shvatanja i primjedbi na koje je ukazano presudom suda”, navedeno je u saopštenju Upravnog suda.

U ponovnom postupku, navodi se da sud utvrđuje da je Vlada postupajući suprotno zakonskoj obavezi, donijela istovjetnu odluku,” uz puku konstataciju da je rješenje donijeto u postupku izvršenja presude od 4. marta 2024. godine, iako je rješenje zahvaćeno istim povredama procesnog prava i zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrdjenom činjeničnom stanju”.

Sud naglašava da je u nesumnjivoj nadležnosti tužene da postavlja i razrješava generalnog inspektora u smislu odredbe člana 40 stav 3 Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

“Međutim, diskreciono pravo organa za imenovanje, odnosno razrješenje imenovanog lica prije isteka mandata, predstavlja odlučivanje samo na osnovu i temeljem pravne norme, a nikako arbitrarno i pravno nevezano postupanje, kako se to u praksi pogrešno vrlo često shvata i razumijeva. Diskreciono postupanje ne može podrazumijevati niti utvrđivanje, niti propisivanje normi, niti može značiti njihovo negiranje i ignorisanje. Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, odredbom člana 60 stav 1 taksativno su pobrojani razlozi za prestanak mandata imenovanom, odnosno postavljenom licu: istekom mandata; na lični zahtjev; prestankom radnog odnosa; u slučaju iz člana 84 stav 5 i člana 134 ovog zakona i razrješenjem. Lice iz stava 1 ovog člana razrješava se, ako: je osuđeno na bezuslovnu kaznu zatvora; je osuđeno za krivično djelo koje ga čini nedostojnim za vršenje dužnosti u državnom organu; mu je izvršnim rješenjem izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa; i u drugim slučajevima propisanim posebnim zakonom.(stav 2). Dakle, primijenjeno na konkretnu upravnu stvar, nesumnjivo ovlašćenje organa da donese odluku o razrješenju postavljenog lica prije isteka roka na koje je imenovano, ne daje pravo tom organu da razloge za razrješenje temelji na činjenicama (nepovjerenje u njegov rad i uspješnost u vršenju radnih zadataka, bez konkretizacije istih) koje Zakon o državnim službenicima i namještenicima, ali ni Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost, kao lex specialis, ne poznaje kao osnov za donošenje osporenog rješenja”, ističe se u saopštenju objavljenom na sajtu suda.

Sa druge strane, presuda suda kojom se poništava rješenje o razrješenju Kurtija sa mjesta generalnog inspektora ANB-a, ima za posljedicu da, do donošenja novog rješenja tuženog organa u izvršenju presude suda, u pravnom prometu egzistira prethodno rješenje o njegovom imenovanju.

To, kako kažu u sudu, eliminiše mogućnost osnovanog pozivanja tužene, u rješenju o razrješenju donijetom u postupku izvršenja odluke suda, da imenovani ne ispunjava uslove za imenovanje na navedenu poziciju koji su normirani odredbom člana 27a Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

“Ovo kod činjenice da predmet spora nije ocjena zakonitosti rješenja o imenovanju, u kom postupku se ispituje ispunjenost kako opštih, tako i posebnih uslova na strani kandidata u skladu sa zakonskim propisima važećim u vrijeme imenovanja, već rješenje o razrješenju, u kom postupku se cijeni ispunjenost uslova za razrješenje u skladu sa Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, kod činjenice da Zakonom o Agenciji za nacionalnu bezbjednost, kao lex specialis-om, kako je ranije naglašeno, nijesu predviđeni posebni uslovi za razrješenje generalnog inspektora, zbog čega se na položaj, prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa državnog službenika Agencije, pa i tužioca, saglasno odredbi člana 38 istog Zakona, primjenjuje zakon kojim se uređuju radni odnosi policijskih službenika i opšti propisi o državnim službenicima, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno”, kazali su iz Upravnog suda.

Sud ukazuje i da se navodima odgovora na tužbu ne mogu nadomjestiti nedostaci obrazloženja rješenja u pogledu odlučnih činjenica, “zbog čega isti, u dijelu navoda o ranijoj osudjivanosti tužioca, nijesu cijenjeni prilikom donošenja odluke o zakonitosti pobijanog rješenja”.

“Sve navedeno je bilo razlog da Sud, nakon raspravljana sporne pravne stvari u cjelini, odluči u meritumu, u sporu pune jurisdikcije u skladu sa odredbom člana 36 stav 1 tačka 4 i stav 3 Zakona o upravnom sporu i kao nezakonito poništi osporeno rješenje Vlade Crne Gore, bez vraćanja predmeta na ponovno postupanje i odlučivanje. Eliminacijom osporenog rješenja iz pravnog prometa prestaje i pravna snaga predloga predsjednika Vlade, iz kog razloga izrekom presude nije bilo nužno odlučivati o osnovanosti predloga, kao akta kojim je pokrenut postupak za razrješenje tužioca, budući da isti akt dijeli pravnu sudbinu poništenog rješenja”, pojasnili su iz suda.