To što je Vrhovni sud bez preispitivanja prihvatio Šoškićev zahtjev cijeloj je priči dalo pečat udružene kampanje tužilaštva i sudstva na poslu kriminalizacije javnih ličnosti, bez ikakvih dokaza i s bjelodanom namjerom ućutkivanja nepodobnih.

Na ovu se praksu nadovezuje i najnovija izjava predśednika Višega suda u Podgorici, notornoga Zorana Radovića, data kao odgovor na činjenicu da je njegova skandalozna sudska odluka u slučaju tzv. državnoga udara naišla na oštre komentare javnosti. Radović, naime, veli da je zakonom propisano da „javne ličnosti, mediji i organizacije izjavama ne smiju da krše pretpostavku nevinosti, ali ni da ugrožavaju sudsku nezavisnost“, pa dodaje: „Po meni bi trebalo predvidjeti i neke prekršajne odredbe kod nekih grubih kršenja ovoga načela“. Tako bi, dakle, „po njemu“ slobodu govora, jedno od temeljnih ljudskih prava, zagarantovano Ustavom i međunarodnim konvencijama i deklaracijama najvišega ranga, trebalo strogo suzbiti i sankcionisati ako se tankoćutnoj prirodi sudije Radovića to o čemu se govori iz nekoga razloga ne bi dopalo. Ovaj otvoreni poziv na staljinistički progon kritički orijentisanih građana prošao je u javnosti nezapaženo.

U istome obraćanju javnosti od Radovića smo pak čuli i da nije bilo nikakvoga uticaja na njega da donese oslobađajuću presudu u slučaju tzv. državnoga udara. Kako pokriva jednu od najodgovornijih pozicija u crnogorskome pravosuđu pa s te pozicije još i prijeti onima koji se usude kritički preispitivati njegove odluke, dužni smo sudiji Radoviću postaviti nekoliko pitanja.

1. Da li se činjenica da ste manje od dva mjeseca prije izricanja presude izabrani za predśednika Višega suda od strane Sudskoga savjeta u kojem mjesto zamjenika predśednika pokriva Dražen Medojević, advokat Andrije Mandića – stranke u sporu o kojem ste presuđivali – može smatrati svojevrsnim uticajem prilikom donošenja presude? Ili, može li se tumačiti da ste za ovakvu presudu unaprijed nagrađeni, dva mjeseca prije njenoga izricanja?

2. Budući da u svojoj presudi eksplicitno tvrdite ono što nijesu tvrdile ni sudije Apelacionog suda kad su presudu Suzane Mugoše vratile na ponovno odlučivanje – da se u oktobru 2016. godine zapravo ništa nije desilo, da su uslikani agenti GRU-a slučajni prolaznici, brojni dokazi bezvrijedni, a da „specijalna jedinica koja je bila u reonu Zlatibora i Čajetine“ nije relevantna jer nije ušla u Crnu Goru, kako je planirano – jesu li Vam uopšte poznate pravosnažne presude Višega suda iz 2017. godine protiv lica povezanih s osobama koje ste Vi oslobodili svake odgovornosti? Je li Vam poznato da je u tim presudama, đe su okrivljeni svojevoljno priznali krivicu, utvrđeno postojanje kriminalne organizacije koja je pripremala nasilno preuzimanje Skupštine Crne Gore, za interes Demokratskog fronta „radi realizacije kriminalnih planova u pravcu vršenja neodređenog broja krivičnih djela terorizma“ 16. 10. 2016. godine?

Uprkos tome što ste pred sobom imali ove pravosnažne presude koje nedvosmisleno i neoborivo potvrđuju što je pripremano i za čiji interes 16. 10. 2016. godine, Vi ste u svojoj presudi otišli toliko daleko da ste zaključili da ničega od onoga o čemu svjedoče pravosnažne presude iz 2017. godine zapravo nije ni bilo, do te mjere drsko karikirajući dokaze koje je podnijelo tužilaštvo da bi pravo pitanje zapravo moralo biti – koji Vam je to šeret diktirao presudu!?

Manjak autoriteta i profesionalnoga digniteta, usljed ovako problematičnih odluka, sigurno Vam neće nadomjestiti skandalozni poziv da se ograniči sloboda govora jer Vas je neko uhvatio na djelu izrugivanja Ustavu i zakonima – s predumišljajem ili bez njega. No taj će Vaš poziv, prođe li bez ikakvih reakcija struke i javnosti, biti nepogrešiva dijagnoza mračne zloupotrebe pravosuđa u političke svrhe i poziva na obračun s nepodobnima po modelu totalitarnih režima.

Pišu: Aleksandar Radoman
         Adnan Čirgić
         Đorđe Šćepović
         Boban Batrićević

Izvor:AntenaM