Poslije sudskog procesa koji je trajao više od godinu dana, ona je dobila prvostepenu presudu po kojoj je banka obavezna da je isplati oko 47.500 eura u mađarskim forintama. Sud je utvrdio da je od pandemije korone, dakle skoro tri godine u kontinuitetu radila prekovremeno, a to joj nikad nije bilo plaćeno. Štaviše, od nje se očekivalo da radi i subotom i bilo je normalno da ona svoj posao i u nedjelju obavlja kod kuće.

Na sudu su njene kolege bile na njenoj strani i svjedočili su kako su morali ostajati na poslu i poslije osmočasovnog radnog vremena. Kao glavni razlog njeni nadležni su navodili da je zbog povećanog obima posla, jer je od osam ljudi ostalo svega troje koji su radili u tom odjeljenju, ona je morala da radi ne samo svoj posao, već i onih koji su otpušteni.

Inače, ova žena zaposlena u banci koja je podigla tužbu svjedočila je kako se zbog situacije i povećanog obima posla, žalila članovima uprave i svojim šefovima, ali da su oni saslušali šta je ona imala da kaže i ništa tim povodom nisu uradili. Zbog toga je slala veliki broj mejlova na adrese njenih šefova koji su mahom, ostajali bez odgovora. Jednostavno niko nije imao sluha za njene probleme. Zbog toga što je tražila pravdu, njena šefica je zlostavljala i prijetila joj je sankcijama (umanjenjem plate) i otkazom. Na kraju ona je kolabirala i završila u bolnici.

Na sudu je direktor banke tvrdio da nije bilo potrebe za prekovremenim radom, „osim možda jedanput mjesečno” i to, kako je rekao, u izuzetnim prilikama. Na sudu je rekao kako su se sjednice uprave održavale u okviru radnog vremena. Njegovu priču su na sudu potvrdili i ostali njemu podređeni menadžeri. Ipak, cijela priča je dobila drugačiji ton kada je jedna žena koja radi u službi za izdavanje kredita rekla da su sjednice uprave počinjale u 14 ili 15 sati i da su trajale po nekoliko sati. Slična situacija je bila i sa sjednicama nadzornog odbora banke na kojima je, žena koja je potražila satisfakciju, na sudu morala biti.

Sudija je presudila u korist kolabirane žene. Za prekovremeni rad banka joj mora isplatiti 22.000 eura s kamatama, odnosno u prosjeku oko 600 eura mjesečno u protivrijednosti u forintama. S dodatnih 3300 eura moralo joj se podmiriti razliku do pune plate dok je bila na bolovanju. Ukupni troškovi postupka su iznosili oko 10.500 eura.

U presudi je obrazložila kako su dokazani svi navodi radnice iz tužbe jer je njezin iskaz u saglasnosti s materijalnim dokazima, odnosno poslovnom dokumentacijom banke.

„Banka joj nije htjela platiti prekovremeni rad, niti joj odobriti pomoć koju je tražila, kao što niti nije vodila evidenciju rada na ispravan način, jer nije evidentiran početak i završetak rada, a što je na kraju utvrđeno i presudom prekršajnog suda”, zaključio je sud. Banka se žalila na presudu.