Znate onaj momenat, kada prvi put shvatite da ste stigli van domašaja tatine ruke i maminog pogleda? Kad vam se učine nestvarno daleko, na toj nepoznatoj teritoriji, na kojoj se nijeste našli svojom krivicom – jer, zar može biti ikakve krivice u dječjoj radoznalosti?

E, jednog takvog osjećaja tiče se „Čarobnjak iz Oza“ („The Wizard of Oz“, Viktor Fleming, 1939).

Opečena vještica

Kao prelazak sa crno-bijelog na film u koloru. Takav je taj momenat, koji jednu Doroti katapultira pravo iz Kanzasa u Oz. Eto, to je magija starog, klasičnog Holivuda, kakvu ovaj novi i moderni nikad neće pronaći, a imao ju je i ima je kao na tacni serviranu u „Čarobnjaku iz Oza“, tog 10. avgusta 1939. godine.

Sve to je uvijek i u svakoj od 85 godina bilo mnogo više od trivije; to je filmska mitologija. Recimo, da je Ričard Torp, prvoizabrani režiser, lansiran sa produkcije nakon 12 godina. Da je i veliki režiser Džordž Kjukor maltene dobio nogu u dupe nakon tri dana na setu, nakon što je zahtijevao od Džudi Garland da „makne tu periku i šminku“. Da je Fleming upao zbrda zdola, a da zbog nekih drugih mnogo bitnih obaveza nije ni snimao one scene u Kanzasu...

Dalje, prvi izabrani glumac za Limenka otpušten je poslije alergijske reakcije na srebrnastu šminku, a Margaret Hamilton, famozna i strašna Vještica Zapada, dobila je žešće opekotine u jednoj sceni sa dimom... Čak je i pas Toto morao dvije sedmice da odmori od snimanja, nakon što ga je slučajno nagazio jedan od snimatelja!

Sve to i mnogo više od toga dio je mitologije filmskog „Oza“ koja se 85 godina pamti, prepričava i koja je filmofilima bitna. Naravno, ne samo zato što se radi o divnom i epohalnom filmu; niti zbog toga što toliko miliona ljudi, iz različitih generacija, vezuje za fascinaciju iz ranog djetinjstva.

Bitno je tu ono drugo, ona suština koja se tiče zauvijek prekinute vrpce od svijeta roditelja; a to je nešto što slutimo, od čega strahujemo i što ostane da nas žulja, još od djetinjstva. Sa jedne strane, sva lagodna čarolija jednog doma „izvan svakog zla“; a sa druge, jedna nepoznata teritorija koja mami, zove, nudi radost otkrića, ali i prijeti, straši jednako koliko fascinira...

I na tom, njenom kraju, na kraju od Oza – odrastanje. Put bez povratka, koliko god jednu Doroti na samom kraju ubjeđivali, da se to u Kanzas vratila.

Ljekovi za smirenje

Džudi Garland bila je savršena za Doroti: u svakoj, čak i najvećoj radosti i ličnoj hrabrosti i radoznalosti, tamo u Ozu, u glasu je nosila patinu iskrene tuge. Džudi je bila ta, koja je savršeno mogla da uhvati svu melanholiju jednog nevoljnog, a neminovnog opraštanja od djetinjstva.

I da – daleko od toga da je Garland imala srećno djetinjstvo. Prije svega, kao tinejdžerka koju su, sa 17 godina, tjerali da od jutra, što prije i brže, skoro manijakalno radi na filmskom setu, da bi je popodne kljukali ljekovima za smirenje i „dovodili u red“ za naredni dan snimanja...

Veliki pisac Salman Ruždi, onaj koji je na najsuroviji način naučio i doživio koliko nečija umjetnost za pojedine može da djeluje kao prijetnja, nikad ne bi ni počeo da piše, da nije bilo „Čarobnjaka iz Oza“. I glavni utisak, u toj priči o odrastanju, bio je koliko su svi odrasli tu beskrajno nekompetentni i beznadežni. I još više – koliko uporno izbjegavaju da slušaju, što im to Doroti radi. Pa su sve njihove slabosti i glavni razlog, da jedno dijete preuzme sudbinu u svoje ruke. Što ispadne fantastično i tragično, u onoj mjeri u kojoj to može činiti jedna sasvim i, ne svojom krivicom, usamljena djevojčica.

Zato je Doroti na startu filma (jer, dolazak i buđenje u Ozu jeste njegov suštinski početak) u ulozi one kojoj je potrebna pomoć od svih. Ali je ne dobija, pa završi tako što ona pomaže svima. I to, nimalo slučajno, jednom Limenku koji uopšte ne zna da li je stvaran i živ, pa jednom Strašilu koje strijepi od toga da li je ružno ili nekom smiješno.... I jednom Lavu Strašku, koji pokušava da shvati, kako da postane dovoljno hrabar, da učini nešto sam u životu.

Tako je, nimalo slučajno... jer Doroti je ta, koja kroz njih ruši i savladava sve najveće strahove djetinjstva. Pa pomažući njima, suštinski pomaže sebi, u jednoj zbilji i komediji savršene lakoće i simbolike koja, opet, pripada samo klasičnom Holivudu.

Crvene cipelice

„Čarobnjak iz Oza“ i nakon 85 godina bez greške djeluje kao lijep, raskošan film. Kakav kontrast u odnosu na neke blokbastere koji su nam se prije samo deset godina činili „vau“, a da nam već sada ti specijalni efekti djeluju kao „ništa posebno“ ili sasvim prevaziđeno. Razlog? Svi specijalni efekti modernih filmova trude se da prikažu nešto kako bi stvarno izgledalo. U klasičnom Holivudu, koji se još tukao na razmeđu crno-bijelog i filma u boji, specijalni efekti oslikavali bi nešto – onako kako izgleda u našoj mašti.

Pa su tako i veliki režiser Fleming, i četa snimatelja, scenarista i glumaca – kroz „Čarobnjaka iz Oza“ dobili i proživljavali ono isto iskustvo, kroz koje prolazi i Doroti i svako od nas iz filmske publike, u ovih 85 godina. A to je – na koji filmski sat i trenutak – povratak u Oz, u djetinjstvo, u onaj svijet koji smo jednom morali nevoljno napuštati. Pa naučiti, kako da koračamo „sa druge strane“, gdje dom više nije dom, isto kao što Kanzas više nije Kanzas za Doroti, na kraju filma i njenog najluđeg sna.

Oči u oči sa Vješticom Zapada (FOTO: parade.com)

Zato je, opet, nimalo slučajan, način na koji se Doroti vraća kući. Tek kada prihvati da obuje svoje prve crvene cipelice. To jest onda, kad shvati da su njenoj nozi savršeno prikladni neki koraci odraslih ljudi.

E, na tom mjestu, gdje od same Doroti i njenih zebnji i strahova nastaje jedan neustrašivi i plemeniti tornado – stanuje sam Čarobnjak iz Oza... Pa se od jednog filma, u kom je studio „MGM“ tehnikolorom pokušao da odgovori na uspjeh „Snežane i sedam patuljaka“ i svih obojenih animacija „Diznija“ – načini filmska magija. Što je, samo po sebi, čudo, imajući u vidu da je, na primjer, kompanija koja je proizvodila te rane filmske kamere u boji, na svaki set slala svoje službenike, da oni dugo snimateljima objašnjavaju i podešavaju, sa kakvim svjetlom i pod kojim uglovima najbolje da snimaju... I tako od scene do scene.

Na kraju i pri povratku u Kanzas – nema boje za jednu Doroti. I film je u završnici plemenit u onoj mjeri, u kojoj je i tragično tužan. Jedna djevojčica, spremna da se odrekne djetinjstva, da obuje cipele i nauči sve korake odraslih – da bi ona njima pomogla, da bi bila tu za njih. Jasno vam je, da to može samo i isključivo jedno nepopravljivo dijete?

Izvor:Pobjeda