"Prijatelju moj, vi ćete dobiti nezavisnu državu, imate povoljne međunarodne okolnosti, zapadne prijatelje, imate vama odane manjine i ovakvu Srbiju. Meni je žao, jer će s vama otići dio mene. Ali ako iko zaslužuje od bivših jugoslovenskih republika da ima državu, to je Crna Gora. I želim vam sreću. A trebaće vam."

Jer, naglašava dalje, "neće srpski nacionalisti/integralisti prihvatiti nikad vašu nezavisnost, spoticaće vas i bojkotovati u svim situacijama i na svim poljima."

I ono krucijalno iz njegovog monologa, upozorava: "2018-te godine će se obilježavati veliki jubilej, 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata. Pa će tada Republika Srpska biti sa Srbijom, Herceg Bosna sa Hrvatskom, biće formirana muslimanska država u srcu Evrope… a vi vidite gde će Crna Gora tada."

Prošla je 2018-ta godina, i proslavljen je veliki jubilej.

Crna Gora je još uvijek formalno nezavisna država. Ali skoro potpuno urušenog suvereniteta.

I dalje ima "svoju" skupštinu, vladu i raštimovane institucije. I naravno slavljenički, opušten i za zabavu i brzo bogaćenje vazda istančan duh.

Istina, dvije godine ranije 2016-te Crna Gora je u pokušaju državnog udara, najviše zahvaljujući zapadnim prijateljima odbranjena, a njen Predsjednik pretekao.

Ali je zato avgusta 2020-te, crkveno/litijaškom kontra revolucijom, domaćom izdajom i blagonaklonim stavom "zapadnih prijatelja" srušena, ili kako se to prije četiri godine slavodobitno govorilo, "oslobođena".

Prije svega od same sebe. Toliko ta sloboda od tada "pjeva" da, da je živ pokojni Branko Miljković, ne bi morao ni jednog trenutka da se pita “hoće li sloboda umjeti da pjeva…” i izražava sumnju u njenu punoću i sjaj.

Od tog sjaja i blještavila iz vlade u vladu, Crne Gore je sve manje. Sa njom se vlada iz Beograda, sada već evo i preko četvrte vlade.

Nakon prve, "oslobodilačke" vlade (Krivokapić) i druge obesmišljavajuće/urušavajuće po državu (Abazović), treća (Spajić) je već u samom startu stvorila uslove za urušavanje same sebe i pripremila teren za stvaranje četvrte (Mandić-Spajić), koja treba da odradi ono najvažnije. Da širokom koalicijom, koju čine svi osim nacionalni Crnogorci, dvotrećinskom većinom otpočne ustavne promjene.

Kojim bi se promijenio građanski karakter države i otpočela etno federalizacija Crne Gore.

Odnosno "ubistvo" suverene i nezavisne države.

Predstavnici manjinskih naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, neotporni prema blagodetima sinekura i onom što sa njima ide, blagonakloni prema ministarskim i ostalim pozicijama koje donosi vlast, očigledno je, osluškuju i vidljive i nevidljive smjernice koje stižu iz "zemalja pokrovitelja".

Dok čitavim procesom rukovodi Beograd, predstavnici manjinskih naroda ne vide, ne žele da vide ili možda vide ali svjesno prihvataju da ih koriste za urušavanje Crne Gore.

Nakon čega neumitno dolazi momenat kada će kao nepotrebni biti odbačeni i ponovo od sadašnjih "poželjnih partnera" postati ono što su oduvijek bili u očima današnjih "prijatelja" - "lažni ljudi lažne vjere". 

Predstavnici manjinskih naroda u Skupštini Crne Gore, sa izuzetkom hrvatskog, dozvolili su realizatorima "srpskog sveta" da urušavaju građansku Crnu Goru i da svojom saradnjom sa njima daju puni doprinos stvaranju Crne Gore etničkih (nacionalnih) zajednica.

Crnu Goru ranjivu, sličnu Bosni i Hercegovini.

Spremnu za nestanak sa mape nezavisnih drzava. Što je, naravno, cilj beogradskih kartografa.

Crne slutnje našeg beogradskog prijatelja nijesu se srećom do kraja ostvarile 2018-te godine. Iako na dobrom putu, vjerujemo, neće ni 2024-te. Niti ijedne naredne.

Danom raspuštanja podgoričke Skupštine, otpočela je "bitka za Podgoricu".

Po zlu čuvena "Bitka za Nikšić" vođena je i dobijena iz Beograda. Agenturom srpske tajne službe, popovima Crnoj Gori neprijateljske Crkve Srbije, beogradskim novcima i svakom drugom potporom, naročito ljudstvom dovedenim iz BiH i Srbije, osvojen je Nikšić, zajedno sa Cetinjem, grad simbol Crne Gore.

Svima koji vole Crnu Goru i žele da sačuvaju njen građanski karakter i u krajnjem njenu nezavisnost, moralo bi biti jasno da je "bitka za Podgoricu" danas "Sutjeska" predstojeće "bitke za Crnu Goru". 

Zato je od presudne važnosti podršku davati građanskim partijama, koje su istovremeno i crnogorske i evropske.

U holivudskom klasiku, Kopolinom "Kumu", otac na koga je prethodno izvršen neuspio atentat, a koji prenosi vlast na sina kaže mu: "Onaj ko Ti prvi ponudi saradnju (pomirenje), taj je izdajnik i radi Ti o glavi".

Tako i danas, ko god napada građanske stranke, posebno one koje su odigrale presudnu ulogu u obnovi nezavisnosti, naročito DPS i Evropski savez (SDP, SD, Liberali), a sve pod krinkom borbe protiv "kriminala i korupcije" - ne želi dobro Crnoj Gori! I ide na ruku onima koji joj žele nestajanje, odnosno utapanje u "srpski svet".

Odgovarajući u nedavnom razgovoru beogradskom prijatelju, na njegovo podsjećanje na lucidnu opasku talentovanog srpskog pjesnika Brane Petrovića - "sve brđani skloni da pretuku, umnoj patnji ne stasali" - kažem, vjerujem da jesu.

I hrabrim i njega i sebe, dodajući - jesu nego što… Crna Gora je u pitanju.

Za Antenu M piše: Željko Perović