Ukrajinski parlament je zabranio rad Ruske pravoslavne crkve i svih organizacija povezanih sa njom, ali nije zabranila pravoslavlje. Evo nekoliko crta kojima ćemo vam približiti što se tamo stvarno dešava.

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Da li je Ukrajina zabranila pravoslavlje?

Ne, Ukrajina nije zabranila pravoslavlje. Naprotiv, Ukrajina je učinila sve da zaštiti i sačuva pravoslavlje od uticaja Ruske pravoslavne crkve koja je svoju duhovnu ulogu u ruskom narodu zamijenila poslušnošću ruskom bezbjednosnom aparatu i režimu Vladimira Putina. Ruska pravoslavna crkva je rusku invaziju u Ukrajini nazvala svetim ratom. Zar ne postoji bolji razlog da se tzv. Ukrajinska pravoslavna crkva koja radi pod ingerencijom Moskve ukine.

RPC u Ukrajini djeluje pod imenom Ukrajinska pravoslavna crkva. Da, za razliku od Crne Gore Ukrajinska pravoslavna crkva postoji iako nije autokefalna. Ovđe SPC ne dozvoljava ni da se episkopije ujedine i stave pod vođstvo jednog mitropolita, a ne daju ni da se crkva zove crngorskom. Osim toga, SPC u Crnoj Gori pripadaju svi naši politički lideri, od predsjednika do premijera, iako se SPC prema Crnoj Gori odnosi isto, ako ne i gore nego RPC prema Ukrajini.

Da je vijest kako Ukrajina zabranjuje pravoslavlje laž, dokaz je i činjenica da je autokefaliju Pravoslavne crkve Ukrajine priznao i Vaseljenski patrijarh, dakle prvi među jednakima, koji će kako je najavljeno uskoro prisustvovati proslavi nezavisnosti Ukrajine.

A Ukrajina jeste nezavisna i slobodna, iako je Putin prije dvije i po godine najavio da će je pokoriti za tri dana. Ovaj potez ukrajinske države stvoriće i duhovnu nezavisnost ove zemlje u odnosu na Moskvu i spriječiti manipulacije religijom u cilju pokoravanja ove zemlje.

Da je sreće, isto bi se desilo u Crnoj Gori, sveštenstvo tri episkopije bi ukapiralo da ne mogu služiti i Bogu i mamonu. U ovom slučaju Srbiji i njenim interesima. I pozvalo bi na obn ovu autokefalije crnogorske crkve i ujedinjenje sa CPC. Ali to su pusti snovi. SPC u Crnoj Gori je devedesetih i nakon 2020. ukopala temelje svog saboterskog djelovanja i služi kao kamen oko vrata crnogorskoj nezavisnosti i samobitnosti.

Ukrajina je imala sreću da je prvo, nekada davno, unija djelimično uspjela za razliku od Crne Gore, đe se pokušava izbrisati podvig i žitije crnogorskog mitropolita Mardarija Kornećanina. Onda je Ukrajina uspjela da stvori jaku alternativu RPC. Nažalost, bila je potrebna ogromna žrtva da bi narod Ukrajine spoznao da namjere Ruske pravoslavne crkve nisu nimalo prijateljske. Nadam se da kod nas nikad neće doći do ovako traumatične situacije i da ćemo uspjeti da na mirniji način izađemo iz crkvene zavisnosti od Srbije.

To ne možemo sami. Potrebna nam je pomoć i savezništvo unutar pravoslavnog svijeta, potrebna su nam savezništva sa hrišćanskim zajednicama u svijetu. Pitanjima crkve ne treba da se bave oni koji promovišu ateizam. To stvara konfuziju i kontraefekat. Ovo je jako ozbiljno pitanje i treba mu ozbiljno prići da bi se kada se sljedeći put ukaže prilika da se riješimo SPC, ona i iskoristila.

Da se razumijemo, SPC bi bila dobrodošla u Crnoj Gori kao prijateljska i sestrinska crkva, ali nije dobrodošla kao okupatorska, kakva danas ona jeste. Nažalost.

Toliko za danas i za ovu neđelju. Čitamo se ponovo u poneđeljak.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a