Ona je objasnila da sajber nasilje predstavlja način uzneniravanja ili zlostavljanja u sajber prostoru uz pomoć digitalnih tehnologija, navodeći da nije iznenađujuće to što su u tu vrstu nasilja uključena djeca i maloljetnici, kada se zna da svi koriste digitalne uređaje koji omogucavaju pristup internetu.

“Fenomen sajber nasilja zahtijeva da se njime pozabave sve institucije sistema i da to shvate kao nesto ozbiljno, što bi u periodu sve veće digitalizacije moglo da preraste u još ozbiljniji problem”, navela je Simonović u intervjuu agenciji MINA.

Ona je naglasila i da sajber nasilje može biti izazovnije u odnosu na nasilje uživo, dodajući da se često dešava i uporedo sa zlostavljanjem uživo.

“Sajber nasilje, u odnosu na vršnjačko, je opasnije jer mnogo češće izostaje reakcija okruženja, a žrtva se više ustručava da prijavi nasilje”, navela je Simonović, dodajući da je izazov i to što ono nije tjelesno vidljivo.

Kako je naglasila, naročito je teško kada dijete ne zna koga da prijavi jer nasilje nekada vrši neko sa anonimnog ili lažnog profila.

Prema riječima Simonović, dodatno pitanje je to koliko zakonski kapaciteti dozvoljavaju realizaciju policijskih i drugih aktivnosti koje bi dovele do razotkrivanja osobe iza lažnog profila.

Navodeći da se sajber nasilje nekad karakteriše kao „blaže“, Simonović je naglasila da je ta podjela diskutabilna, jer se ne raspolaže konkretnim nalazima na koje bi se pozvali prilikom tvrdnje da vrijeđanje u sajber prostoru ostavlja blaže psihičke posljedice od, kako je navela, zloupotrebe eksplicitnih fotografija.

“Dijete se dodatno povlači, često izbjegava da govori o školi, pretjerano krije šta radi na društvenim mrežama ili ih naprasno gasi i deaktivira naloge”, navela je Simonović govoreći o načinima prepoznavanja nasilja.

Ona, kako je kazala, smatra da je najproblematičnije to što je saber nasilje sve češća pojava u osnovnim školama.

Na pitanje kome se u Crnoj Gori može obratiti dijete koje je žrtva sajber nasilja, Simonović je kazala da se, ukoliko dođe do nasilja, djeca najčešće obraćaju svojim roditeljima ili školskom psihologu, ali i ukazala na zakonska ograničenja prilikom potpunog rješavanja slučajeva sajber nasilja.

„Školski psiholozi nekad nisu sami dovoljno edukovani u vezi sa tim pa dalje konsultuju policiju, a nakon toga vrlo često nailaze na zakonska ograničenja u pogledu inkriminacije sajber nasilja i mogućnosti kažnjavanja lica ispod 14 godina“, rekla je Simonović.

Komentarišući situaciju u Crnoj Gori, Simonović je rekla da bi, kao društvo, trebalo više da poradimo na prevenciji nasilja u sajber prostoru, ne samo među mladima već i generalno.

„Postoji značajan broj slučajeva sajber nasilja koje nikad ne bude prijavljeno (u slučaju kada je zlostavljač anoniman ili u slučaju ucjene eksplicitnim materijalom), naročito kada su žrtve mlade djevojke i žene, nije uvijek adekvatno odgovoreno, niti pružena podrška“, rekla je Simonović.

Ona je ponovila da je zabrinjavajuća pojava sajber nasilja među djecom ispod 14 godina, ističući da bi institucije trebalo da obrate pažnju i na taj dio problema, analiziraju ga i izvuku konkretne zaključke koji bi uputili na rješenja.

„Potrebno je edukovati i osobe koje prve imaju kontakt sa žrtvama, jer je neophodno imati poseban senzibilitet i razumijevanje kako nasilje u sajber prostoru traumatično djeluje na žrtvu i da ono, bez obzira na sličnosti koje ima sa nasiljem uživo, ima i određene razlike koje pažljivo treba analizirati“, rekla je Simonović.

Simonović je ukazala i na značaj edukacije roditelja, jer, kako je istakla, indikatore sajber nasilja prvi mogu prepoznati oni.

„Kada su u pitanju edukacije smatram da više nego postoji volja da se one sprovode, kako od strane vladinih institucija, tako i od strane nevladinog sektora, ali jednostavno roditelji ne pokazuju zainteresovanost“, istakla je Simonović.

Ona je kazala da bi bilo poželjno osmisliti model edukacije za roditelje, navodeći da je i za to potrebna saradnja više institucija.

Izvor:RTCG