Kriminolog i profesor na Pravnom fakultetu Velimir Rakočević za Portal RTCG kaže da je situacija u oblasti nasilja u porodici vrlo alarmantna, imajući u vidu učestalost ovih delikata, od kojih su neki za posljedicu imali smrtni ishod.

“Kada se tome doda tamna brojka ovih zločina, a to su neprijavljeni, a stvarno izvršeni delikti nasilja, gdje u prosjeku na jedan prijavljeni slučaj dolaze makar tri neprijavljena, onda svi moramo biti duboko zabrinuti. Evidentno je da je ovaj oblik kriminaliteta vrlo ozbiljan problem u našem društvu jer se radi o ekstremnom kriminalnom fenomenu koji izaziva teške posljedice po vitalne vrijednosti. Moramo pogledati istini u oči i priznati da je naša zajednica opterećena nasiljem, kao i da ne postoji efikasan način reagovanja države na njega”, ističe Rakočević .

Podcrtava da nasilje u porodici nije problem samo žrtve i njene porodice, već je u pravom smislu državni problem, shodno obimu posljedica koje povlači.

Rakočevič objašnjava da nasilje u porodici, kao i sva krivična djela sa elementima nasilja, izazivaju spoljašnji i unutrašnji faktori.

“U nekim slučajevima preovladavaju spoljašnji, u drugim unutrašnji činioci, a u pojedinim slučajevima imaju približno dejstvo. Postoji više grupa faktora koji generišu nasilje u porodici. U prvu grupu spadaju biopsihološki faktori koji su vezani za porijeklo agresivnog ponašanja delinkventa čije ponašanje je hostilno i destruktivno. U ove faktore spadaju i impulsivnost, emocionalna nestabilnost, kognitivni deficiti i slično. Od socijalnih faktora posebno se izdvaja aktivna i pasivna izloženost nasilju, kao i nedostatak socijalnog kapitala. Kad su u pitanju situacioni faktori, tu preovladava situaciono dejstvo psihoaktivnih supstanci i prisustvo vatrenog oružja i opasnog oruđa”, pojašnjava Rakočević.

Upozorava da država mora mnogo ozbiljnije da reaguje na nasilje u porodici jer je, kako smatra, vrlo opasno ignorisati i prve indicije koje upućuju na nasilje.

“Nedopustivo je zanemarivanje nasilja nad žrtvom u dugom vremenskom periodu od strane nadležnih organa, kojima nedostaje temeljitost i profesionalnost u radu. Zaposleni u institucijama nijesu svjesni težine problema koji se jedino može riješiti otklanjanjem uzroka koji do njega dovode. Ključno pitanje je vezano za jačanje mehanizama prevencije femicida, gdje smo potpuno zakazali”, kaže Rakočević.

Na povećanje nasilja utiče i ekonomska nesigurnost

Predsjednik Internacionalne policijske organizacije Crne Gore Ivan Pekić smatra da je eskalacija porodičnog nasilja u Crnoj Gori, sa smrtnim ishodima ozbiljan problem koji zahtijeva adekvatnu pažnju i akciju na više nivoa.

U izjavi za Portal RTCG kaže da povećanje učestalosti ovih incidenata može biti povezano s različitim društvenim, tradicionalnim, ekonomskim i kulturnim faktorima.

“Dva najznačajnija faktora koja utiču na povećanje nasilja su svakako ekonomija i nezaposlenost. Visok nivo nezaposlenosti i ekonomska nesigurnost mogu povećati stres unutar porodica, što ponekad dovodi do nasilnog ponašanja, kao načina izražavanja frustracije. Ekonomski problemi često doprinose osjećaju nemoći i gubitku kontrole, što može eskalirati u nasilje, a sve više i samoubistva, kojih je iz godine u godinu sve više”, kaže Pekić za Portal RTCG.

Patrijarhalne norme mogu podržavati nasilje

Ukazuje da patrijarhalne društvene norme i rodne uloge koje dominiraju u nekim dijelovima Crne Gore mogu podržavati nasilje, kao način održavanja kontrole ili izražavanja dominacije u porodici.

“Tradicionalni stavovi prema rodnim ulogama mogu minimizirati ozbiljnost nasilja nad ženama i djecom, smatrajući ga “porodičnom stvari”, umjesto društvenim problemom, pa tako porodica koja prolazi kroz nasilje, pretežno zbog osude javnosti, krije porodične probleme ispod tepiha, kako bi sačuvala ugled u društvu”, kaže Pekić.

Na ovaj momenat ukazuje i psihološkinja Adriana Pejaković, podsjećajući da živimo u sredini u kojoj se plašimo, stidimo i okrećemo glavu kada se sa nasiljem susretnemo.

“Takođe, rigidno patrijarhalna sredina je uticala na to da smatramo da je žena u odnosu na muža potčinjena, što ima svoje očigledne posljedice i u: odricanju od nasljedstva ženske djece u korist muške, namjernih abortusa kada su ženska djeca u pitanju, izreka kao što je “žena je tuđa večera” i, uopšte, jedan odnos prema ženi kao inferiornom biću koji je uslovio “slobodu” da mislimo da raspolažemo ženskim životom”, smatra Pejakovićeva.

Ivan Pekić ukazuje na činjenicu da je sve češća zloupotreba alkohola i droga često faktor koji doprinosi porodičnom nasilju.

“Pod uticajem supstanci, ljudi su skloniji nasilnom ponašanju jer su inhibicije smanjene, a impulsivnost i snaga povećana. Nedovoljno znanje i obrazovanje o pravima, zdravim odnosima i metodama nenasilne komunikacije takođe može doprinijeti povećanju nasilja”, istakao je Pekić.

Kaže i da nedostatak svijesti o zakonima i zaštitnim mjerama takođe može obeshrabriti žrtve da prijave nasilje.

“Kada žrtve nemaju pristup efikasnim mehanizmima podrške i zaštite, one su manje sklone prijavljivanju nasilja, što može doprinijeti njegovom daljem širenju. Ponekad nedostatak povjerenja u institucije zbog neefikasnog odgovora ili stigmatizacije žrtava takođe igra ulogu”, ističe Pekić.

Državna uprava, kako kaže, mora obezbjediti da zakoni, koji se odnose na porodično nasilje budu strogi i primijenjivi u praksi.

“Potrebno je kontinuirano multidisciplinarnim znanjima obučavati policiju,sudije i tužioce o važnosti zaštite žrtava i pravovremenom reagovanju, kako ne bi došlo do eskalacije nasilja”, ističe Pekić.

Edukacija ključna za prevenciju nasilja, svaki građanin prepozna svoju odgovornost 

Internacionalna policijska organizacija Crne Gore (IPO CG) smatra da je edukacija ključna za prevenciju nasilja.

“Kampanje i edukaciju za podizanje svijesti u suzbijanju nasilja smo do sada sproveli prema mnogim ranjivim kategorijama, kako bi se promijenili stavovi i ponašanja, koja doprinose nasilju. Obrazovne institucije bi trebale uključivati programe o rodnoj ravnopravnosti, nenasilnoj komunikaciji i rješavanju konflikata”, istakao je Pekić.

Smatra i da je otvaranje novih adekvatnih skloništa i centara za podršku žrtvama porodičnog nasilja, uključujući psihološku, pravnu i medicinsku pomoć mnogo važna.

“Država bi trebala razviti efikasne programe za ekonomsko osnaživanje žrtava kako bi im se omogućilo da postanu ekonomski nezavisne i manje ranjive Razvijanje programa podrške porodicama koji su u riziku od nasilja, kao i dostupnost savjetovališta i terapija za parove i porodice. Socijalne službe treba da budu više proaktivne u identifikaciji rizičnih situacija i pružanju pomoći prije nego što dođe do nasilja”, navodi Pekić.

Ukazuje da ugroženost ljudske bezbjednosti mora biti prioritet zaštite državnih institucija, koje garantuju sveukupnu bezbjednost svim građanima Crne Gore.

“Da bi postigli dugoročne ciljeve moramo težiti ka promjeni društvenih normi koje opravdavaju ili zanemaruju nasilje. Ovo zahtijeva kontinuirani napor od strane svih društvenih institucija, uključujući obrazovne sisteme, religijske institucije, NVO organizacije, bezbjednosne institucije sistema, medije i zajednice. Nasilje u porodici je kompleksan problem koji zahtijeva sveobuhvatan pristup”, kaže Pekić.

Dodaje da država, društvo i institucije moraju raditi zajedno kako bi se riješili korijeni problema i osigurala podrška žrtvama, kao i prevencija budućeg nasilja.

“Potrebno je da svaki građanin prepozna svoju odgovornost u borbi protiv nasilja i doprinese stvaranju sigurnijeg i pravednijeg društva”, zaključuje Pekić.

Ako nismo u svojoj porodici bezbjedni – nismo nigdje

Psihološkinja Adriana Pejaković u izjavi za portal Javnog servisa saglasana je sa sagovornicima da su rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici zaista veliki problem našeg društva.

“Nasilje u porodici može biti psihičko, fizičko, emotivno, a katkada eskalira u femicid. Previše često, nažalost, čak i jedan život izgubljen na ovaj način je previse”, kaže psihološkinja Pejaković.

Ubistvo je, kako kaže, prije svega odluka.

“Nasilnici često budu osobe slabe kontrole impulsa, nekada koriste supstance ili alkohol, imaju antisocijalne ili druge izražene crte ličnosti i poremećaje, često neprepoznate i netretirane, mada to ne mora uvijek biti slučaj. Ubistvo je odluka, prije svega. Sve ovo: društvena klima, nedostatak podrške okoline i sistema, ćutanje i prećutkivanje nasilja, kao i osobine i odluka nasilnika, dovode do toga da žena ne vidi izlaz i ostaje u zajednici u kojoj joj je čak i život ugrožen”, pojašnjava psihološkinja.

Osvrnula se i na pojavu da vrlo često, kao publika tih tragedija, komentarišemo “da je neko nekog izazvao, uradio ovo ili ono, pa se desilo to”.

“Moramo da znamo da nema opravdanja za nasilje, nikada ni u kakvim okolnostima. Nasilje ima tendenciju da eskalira i ako se sretnemo sa ženom koja se plaši da joj je život ugrožen, možemo biti sigurni da je tako. To je vrsta užasa o kojoj ni ne sanjamo, i nekako je i nama potrebno da je svrstamo u nešto moguće, pa opravdavamo uz rečenice “mogla je drugačije”. Time dajemo dalju moć onima koji vrše nasilje i ne osnažujemo žrtve”, kaže Pejaković.

Napominje da u jednom trenutku to možemo biti svi, “jer svako ko živi u porodici može biti žrtva porodičnog nasilja, ali najčešće su to žene i djeca”.

“Zato treba raditi na kontinuiranoj edukaciji o tome kako prepoznati i reagovati na nasilje, prijaviti ga, dobiti sistemsku podršku, ne nagovarati žrtvu na korake na koje nije spremna, ali pružiti pomoć i informacije. Sistem mora hitnije i efikasnije da reaguje i da, prije svega, veoma ozbiljno shvata svaku prijavu ovog tipa, kao i da uloži sredstva da se zakonske mjere sprovode, oni koji vrše nasilje budu sankcionisani, dobiju odgovarajući tretman ako treba, u skladu sa prestupom i osobinama ličnosti, a žrtve podršku i priliku da otpočnu novi život nakon trauma”, naglašava psihološkinja Pejaković.

Kako kaže, jasno je da ukoliko nemamo podršku sistema, nećemo prijavljivati nasilje i ono će i dalje eskalirati.

“Niko se neće osjećati bezbjedno ako ne možemo da zaštitimo porodicu. A ako nismo u svojoj porodici bezbjedni – nismo nigdje”, zaključuje Pejaković.