Počelo je od samostrijela. U julu, Kerol Hant i njene dvije ćerke, Luiz i Hana, ubijene su u njihovom porodičnom domu u Hertfordširu. Prema izvještajima, kada je pronađena Hana, bila je još živa sa strijelom od samostrijela u grudima. Bivši partner Luiz, Kajl Kliford, optužen je za ubistva.

Tri nedjelje kasnije, tri mlade djevojke – Bebe King, Elsi Dot Stenkomb i Alis da Silva Agijar – izbodene su na smrt u Sautportu. Djeca su radila jogu i plesala uz pjesme Tejlor Svift kada su ubijene. Optužen je osamnaestogodišnji mladić.

Onda je ovog mjeseca njegovateljka Alberta Obinim ubijena u napadu nožem u Velikom Mančesteru. Njen muž i sedamnaestogodišnja ćerka ostali su u kritičnom stanju. Dvadeset četiri sata ranije, Alberta je plesala sa prijateljima u crkvi. Muškarac koji je uhapšen navodno je bio „poznat“ žrtvama.

Mogla bih da nastavim da nabrajam druge žene i djevojke koje su navodno ubili muškarci u posljednjih nekoliko mjeseci, ali ih je previše da bi stale na ovu stranicu. Ovo je bilo britansko ljeto muškog nasilja, tokom kojeg su naslovi o ženama koje su ubijene bili podjednako uobičajeni kao vijesti o Olimpijadi i kiši.

Nije samo razmjera femicida kojem smo svjedočili u posljednje vrijeme ono što ga čini drugačijim, već i činjenica da smo toga uopšte svjesni. Možda je to zbog tragično mladih godina nekih od žrtava, ali užasi ovog ljeta su se probili na način na koji nasilje nad ženama i djevojkama rijetko uspijeva.

Kada sam pročitala izvještaj Guardiana o 50 žena koje su navodno ubili muškarci u Velikoj Britaniji ove godine, nisam bila pogođena samo devastacijom prerano prekinutih života, već i time koliko malo sam o njima čula ranije. Te žene su doživjele brutalne smrti, a većina jedva da je dobila nekoliko pasusa na sajtu svojih lokalnih medija. U eri natpisa udarnih vijesti, priče su senzacionalizovanije, ali smo i više skloni da ih prelistamo – lice mrtve žene pored iskačućih reklama za onlajn kazina.

Ubistvo žene od strane muškarca je, u suštini, priča „pas ugrizao čovjeka“. Toliko je uobičajena, toliko predvidljiva, da se široko smatra da nije vrijedna pomena. Ako se i izvještava o tome, muškarci su često opravdavani – ti tragični slučajevi djevojaka izbodenih u „zločinima iz strasti“ ili majki ugušenih od strane „voljenih sinova“. Zaključak je jasan: nasilje je na neki način prirodni dio muškosti, a postoje određene stvari koje žene rade zbog kojih „same traže“.

Čak i ona rijetka ubistva koja su u proteklih nekoliko mjeseci dospjela u nacionalnu informativu brzo su stavljena u drugi plan. U danima nakon ubistava u Sautportu, vlada i mediji su vrijeme provodili pričajući ne o ubistvu troje prelijepe dece, već o neredima krajnje desnice. Kada danas na društvenim mrežama kliknete na vijest o ubijenoj ženi, komentari ispod priče često su isti – nije u pitanju zabrinutost za žrtvu, već „koje je rase počinilac“. Ovakav odgovor je očigledno rasistički i ukorijenjen u idejama bijelog suprematizma o zaštiti „naših žena“, ali on takođe služi da iskrivi i izbriše prijetnju nasilne mizoginije. Silovanje i ubijanje žena su i dalje nekako povezani sa osjećanjima muškaraca.

Kada se objave vijesti o smrtonosnom ranjavanju žene, policija žuri da umiri tenzije i uvjeri javnost da je to „izolovan incident“. Ali u stvarnosti, to baš i nije tačno. Muško nasilje – bilo da je u pitanju porodično nasilje, napad stranca ili terorizam – nije stvar nekoliko loših pojedinaca ili rijetkog usamljenog događaja. Ono je sistemsko, rezultat hiljadu trenutaka, velikih i malih, koji uče muškarce da mrze, a žene da se plaše.

Razlog zašto je niz ubistava ovog ljeta odjeknuo kod mnogih od nas je taj što se čini istovremeno šokantnim i duboko poznatim. Žene mogu povezati tačke između svakodnevnih poniženja i stresa sa kojima se suočavamo – zviždanje na ulici, voajeri u parku, pipkanje u javnom prevozu – i stvari iz noćnih mora. Ovo nije histerična, niti pretjerana reakcija. Dokazi pokazuju da muškarci koji počine ubistvo, uključujući i terorističke akte, često imaju istoriju „manjih“ prekršaja, poput uhođenja ili porodičnog nasilja.

Silovanje i ubistvo Sare Everard od strane policajca Metropolitanske policije Vejna Kauzensa 2021. godine naširoko se smatralo prekretnicom za rješavanje nasilja nad ženama. Tri godine kasnije, nije toliko da se ništa nije promijenilo, već da na neki način idemo unazad. „Incel“ kultura i mizoginija u stilu Endrjua Tejta izgleda da radikalizuju mlade muškarce na mreži. Žrtve silovanja čekaju i do četiri godine da izađu na sud, a većina i dalje nikada ne dočeka pravdu. Prema nedavnom Ipsos istraživanju, muškarci i dječaci iz generacije Z češće nego bejbi-bumeri smatraju da je feminizam štetan.

To što se kaže da Iveta Kuper, ministarka unutrašnjih poslova, razmatra da mizoginiju učini oblikom ekstremizma je određeni napredak. Ali strategije protiv terorizma, koje nesrazmjerno ciljaju ljude druge boje kože, nijesu čarobno rješenje. Rješavanje epidemije muškog nasilja zahtijevaće dalekosežne društvene promjene, od stavljanja u prioritet učenja dječaka o pristanku i upozoravanja na mizoginiju na internetu, finansiranja ženskih skloništa i usluga kojima nedostaje novca, do radikalnog unapređenja rada policije i sudskih procesa za silovanje, porodično nasilje i uhođenje.

Međutim, prvo je potrebno njegovati vjeru da je sve ovo važno. Odavno smo kao društvo odlučili da je prosječno ubijanje dviju žena svake nedjelje neizbježno. Kao što smo tiho pristali na to da je teret na ženama da promijene svoje ponašanje – da prestanu da trče u mraku, da dijele svoju lokaciju s prijateljima kad su na sastanku – umjesto na nasilnim muškarcima da prijomene svoje.

Ako žene progone scenariji iz noćnih mora, to je zato što smo previše svjesne da su to noćne more iz kojih se druge žene nijesu probudile. Kako se ljeto bliži kraju i dani postaju kraći, ne mogu da ne mislim na one posljednje trenutke prije nego što je život postao tama za žrtve. Male djevojčice koje bi sljedeće nedjelje trebalo da se vrate u školu, sada su u svojim grobovima. Ničeg prirodnog nema u tome.