Da bismo razumjeli dinamiku cijena, potrebno je dublje zaviriti u ključne ekonomske pokazatelje i termine, a jedan od njih je i bruto dodata vrijednost (BDV), koja igra ključnu ulogu u procjeni doprinosa različitih sektora ekonomiji.

Bruto dodata vrijednost je mjera koja predstavlja razliku između vrijednosti proizvedenih dobara i usluga i vrijednosti inputa potrebnih za njihovu proizvodnju. Ona pokazuje koliko se nova vrijednost stvara unutar određenog sektora ekonomije i predstavlja ključni doprinos bruto domaćem proizvodu (BDP) jedne zemlje. Na makroekonomskom nivou, bruto dodata vrijednost se koristi za procjenu ekonomske efikasnosti i rasta, jer što je BDV veći, to je veći i doprinos određenog sektora BDP-u zemlje.

Pored prilično velikog udjela trgovine u stvaranju BDV-a i učešća u BDP-u važno je istaći i da više od trećine zaposlenih u privatnim kompanijama radi u sektoru trgovine, što ga čini najvećim poslodavcem u zemlji, a dinamiku kretanja zarada u ovom sektoru značajnom za tržište rada u cjelini.

U ekonomiji nije dovoljno samo povećavati plate da bi se podstakla potrošnja, jer ukoliko rast plata nije praćen odgovarajućim rastom produktivnosti, odnosno mjerom koja označava koliko se efikasno koriste resursi za proizvodnju dobara i usluga, rezultati mogu biti kontraproduktivni. Ako zarade rastu brže od produktivnosti, kompanije su prisiljene da povećavaju cijene kako bi nadoknadile te troškove.

Da bismo shvatili zašto su cijene osnovnih životnih namirnica porasle, moramo se vratiti na osnovnu ekonomsku formulu – odnosa zarade naspram produktivnosti. Zarada je ono što radnik zaradi za svoj trud, dok je produktivnost mjera koliko vrijednosti on ili ona stvori za svaki sat rada. Idealno bi bilo da se zarade povećavaju uporedo sa produktivnošću, jer to znači da kompanija može da plati radnike više bez podizanja cijena svojih proizvoda.

Međutim, podaci Privredne komore Crne Gore pokazuju upravo ovu neravnotežu – prosječne bruto zarade u sektoru trgovine u periodu od 2021. do 2023. godine porasle su 19,1 odsto, dok je produktivnost u istom periodu opala 3,3 odsto. Takav disbalans doprinosi rastu cijena jer se trgovci suočavaju s višim troškovima rada bez odgovarajuće kompenzacije kroz povećanu produktivnost. Pored toga, visoka stopa rasta inflacije proizvoda, posebno hrane i pića, dodatno je opteretila poslovanje trgovaca.

Inflacija se često tumači kao opšti rast cijena, no to je ipak samo pojednostavljena slika – ona je zapravo kontinuirani porast opšteg nivoa cijena dobara i usluga, zbog čega kupovna moć opada. No, nije samo pojam inflacije ostavljen građanima koje, kao što nekoga ne zanima botanika ili arheologija, ne zanimaju ekonomske teorije, da se o osnovnoj terminologiji edukuju pretražujući internet prostranstva koja ne nude uvijek precizne definicije.

Najave predstavnika Vlade o ograničenju marži nije pratilo čak ni bazično objašnjenje ovog pojma. Umjesto toga, zvaničnici su se koristili stručnom terminologijom koja se može činiti kao pokazatelj upućenosti u problematiku, dok zapravo služi za otklanjanje sumnji u njihove odluke.

Dakle, marža je razlika između nabavne cijene po kojoj trgovac kupuje proizvod od dobavljača i prodajne cijene po kojoj ga prodaje kupcima, a predstavlja onaj dio cijene koji trgovac zadržava za sebe kao zaradu, odnosno pokriće svojih troškova poslovanja, poput zarada zaposlenih, troškova zakupa prostora, komunalija, poreza i drugih operativnih troškova.

Postoje dva osnovna tipa marži – bruto i neto, pri čemu bruto marža označava razliku između prodajne i nabavne cijene proizvoda prije odbijanja svih troškova poslovanja, dok se neto marža odnosi na udio zarade koji ostaje nakon što se odbiju svi troškovi poslovanja i porezi, a to je stvarni profit koji kompanija zadržava.

Ograničenje marži je ekonomska mjera koju vlada može da primijeni kako bi limitirala iznos marže koju trgovci mogu dodati na nabavnu cijenu proizvoda, što znači da trgovci ne smiju da prodaju proizvode po cijeni koja uključuje maržu veću od određenog postotka.

Međutim, ovakve mjere, čak i kada su dobronamjerne, često imaju suprotne efekte. Na prvi pogled, smanjenje marži može izgledati kao jednostavno rješenje za suzbijanje inflacije, ali ekonomija funkcioniše na mnogo složenijim principima.

U Crnoj Gori, prosječna bruto marža u sektoru trgovine u 2023. godini iznosila je 17,9%. Ograničavanje marži u ovakvom okruženju može ozbiljno ugroziti poslovanje, posebno onih preduzeća koja često funkcionišu sa mnogo manjim marginama.

Kada govorimo o cijenama, dovoljno je da se vratimo osnovnim zakonima ponude i tražnje. U slobodnom tržišnom sistemu cijene se formiraju kroz interakciju između ponude i tražnje, a ako tražnja raste brže od ponude, cijene će rasti, i obrnuto. Kada se vlada miješa u ovaj proces, dolazi do narušavanja tržišnih signala.

Kada država ograniči marže na određene proizvode, trgovci imaju manju slobodu da pokriju svoje troškove poslovanja, odnosno manje šanse da ostvaruju profit. Kako bi nadoknadili gubitke na reguliranim proizvodima, trgovci pribjegavaju povećanju cijena drugih proizvoda koji nije obuhvaćeni mjerom.

Takođe, ograničenje marži ispod profitabilnog nivoa može dovesti do smanjenja ponude proizvoda čije su marže ograničene. Ako trgovci ne mogu da pokriju troškove ili da ostvare profit na regulisanim proizvodima, mogu odlučiti da smanje količine tih proizvoda ili ih potpuno povuku sa tržišta, prouzrokujući nestašice.

Ekonomija je kompleksan mehanizam u kojem intervencije često imaju neželjene posljedice, pa je suština u razumijevanju da se ravnoteža postiže kroz pažljivo balansiranje tržišnih sila, a ne kroz prekomjerne regulacije.

Izvor:AntenaM