Četiri su godine od parlamentarnih izbora na kojima je došlo do promjene vlasti u Crnoj Gori.

Nakon trodecenijske vlasti Demokratske partije socijalista i njenih partnera, promjene - koje su se dogodile na talasu litija Srpske pravolavne crkve – ključni su politički protagonisti pobjedničkih partija u euforiji opisivali riječima kako se narod oslobodio.

Kako je propao ‘Luksemburg’

Od tada do danas, promijenile su se tri vlade, održani su vanredni parlamentarni izbori, a među ‘oslobodiocima’ ne samo da je dolazilo do razdora i teških riječi, već danas neki od njih nastupaju sa potpuno suprotstavljenih polova.

Četiri godine kasnije, obećani ‘Luksemburg’ ima najglomazniju Vladu u Evropi, javnu upravu u kojoj su partijska zapošljavanja I dalje svakodnevna pojava, ljude iz državnog vrha kojima je zabranjeno da uđu u susjednu članicu Evropske unije, nefunkcionalne lokalne uprave, hroničan rast cijena koji je potpuno ‘anulirao’ rast zarada, novo buđenje nacionalizma i gotovo farsične procese – od popisa čiji rezultati nijesu poznati ni nakon osam mjeseci, do najveće ‘enigme’ u istoriji crnogorskog izbornog sistema – Šavnika.

Od pomjeranja planina do raspada sistema

Sve je počelo uz mnogo lijepih riječi – za nekoga su to bile one o pomjeranju planina, koje su izlazile iz usta mandatara za sastav 42. Vlade, a za nekoga one o tome da će se pitati narod, da će biti primijenjen merit-sistem a da će ekspertska Vlada ubrzati evropski put Crne Gore, te da nikad više neće biti nepotizma, korupcije, revanšizma i još mnogo toga što je spočitavano bivšoj vlasti. Poslije četiri godine, utisak je kako se ovo drugo obistinilo taman kao i vizija Zdravka Krivokapića o pomjeranju planina.

Nova vlast nije sastavila ni godinu, a već se raspadala pred očima čitave javnosti. Iz njenog ćemo mandata pamtiti niz dotad anonimnih aktera koji su obavljali najodgovornije funkcije. Neki od njih kasnije će formirati najbrže rastuću stranku u novijoj istoriji, iza drugih će ostati stotine hiljada eura ceha zbog nezakonitih smjena, a iza samog premijera Krivokapića niz gafova, drama vezana za ustoličenje mitropolita SPC Joanikija, ali i odbijanje da u Beogradu potpiše Temeljni ugovor, koji je te 2022. godine bio jedna od glavnih društveno-političkih tema.

Ostaće iza te Vlade i jedna, vrlo moguće i jedina dobra ideja – program “Evropa sad”. No, efekte tog programa ubrzo će ‘pojesti’ inflacija. Kuda idu crnogorske javne finansije naziralo se već prvog dana rada 42. Vlade, kada su građani informisani o ‘tajnoj i organizovanoj’ emisiji obveznica, a uskoro će uslijediti niz diskutabilnih ideja – od gašenja kompanije Montenegro airlines do formiranja Montenegro Works.

Više se nije znalo ko je većina, a ko opozicija

Tu je Vladu naslijedila ona koju će predvoditi Dritan Abazović, a koja će tek ostati upamćena u hronici političkog života Crne Gore po mnogim kuriozitetima. Prije svega, pamtimo neobičnu katarzu iz tog doba – Demokratska partija socijalista je za nepune dvije godine prešla put od ‘razvlašćene’ i u ‘istoriju poslate’ snage do faktora koji je izglasao 43. Vladu. Ali, nije ta harmonija, ako je uopšte i bilo, potrajala.

Abazović je učinio ono što Krivokapić nije htio – potpisao je Temeljni ugovor i time doveo do pada Vlade nakon tek nekoliko mjeseci. Uskoro je njegova Vlada ubrzano počela da se osipa – prvo su odlazili ministri iz partija suprotstavljenih potpisivanju TU, da bi je na kraju napustila i dotadašnja visoka funkcionerka Abazovićeve URE.

No, faza ‘odlazeće’ Vlade je potrajala – bila je nikad duža. Za to vrijeme je Crna Gora u evropskim integracijama postala ‘rak rana’, Abazović je završio nekoliko projekata koje je započela 40. ili 41. Vlada, novih ideja nije bilo, samo su ‘uhljebljenja’ ostala konstanta i prije i nakon 2020. godine.

Više se nije znalo ni ko je u parlamentu većina, a ko opozicija, dio pobjednika od 30. avgusta u to je doba predlagao Miodraga Lekića za novog premijera, ali sve je u toj fazi već bilo nalik kafanskoj noći u magli dima neposredno uoči fajronta.

Spajić – Milatović: Od meteorskog uspona do žestokog razdora

U međuvremenu, bivši ministri Milojko Spajić i Jakov Milatović utemeljili su pokret Evropa sad, koji će za kratko vrijeme doživjeti meteorski uspon, a za još kraće sunovrat. Sve je počelo nizom njihovih i pobjeda saveznika im na lokalnim izborima 2022. godine – uključujući i onu u Podgorici.

Dok su opet poručivali da se ‘narod oslobodio’, aktivisti tadašnjeg Demokratskog fronta ipak nijesu dozvoljavali da budu završeni izbori u Šavniku - gdje i danas dio birača još čeka kako bi ostvarili svoje pravo glasa.

Tamo gdje je nova vlast uspostavljena – ili buja nacionalizam, uz zvanične smotre sa tuđim zastavama, spaljivanje figura književnika po gradskim trgovima, ili se ona već raspala. Primjer Podgorice možda je najdrastičniji, a Budve najilustrativniji – jer, u toj opštini ni nakon vanrednih izbora ove godine nema formiranja vlasti, niti premošćavanja jaza između nekad složnih ‘tridesetoavgustovskih’ saboraca.

Nakon lokalnih izbora, uslijedili su i predsjednički. Umjesto da bude kandidat Evrope sad, Spajić je na kraju završio sa aferom koja se ticala njegovog državljanstva – prvom u nizu, zapravo. Dvosmislene poruke, diskutabilne tvrdnje i navodi koji ne odgovaraju činjenicama bili su dio arsenala tadašnje nevješte Spajićeve ‘odbrane’. Do danas smo već nebrojeno puta ispratili takve njegove nastupe – toliko da su postali sasvim svakidašnji.

Umjesto Spajića, u predsjedničku trku uključio se Milatović, pobijedio je Mila Đukanovića i tada je tridesetoavgustovska većina preuzela i posljednju ključnu političku funkciju u državi. Ili je to samo tako djelovalo. Jer, uskoro će i sam Milatović napustiti Evropu sad, a do danas i postati jedan od njenih najvećih kritičara.

Najzad, prošle smo godine dobili i 44. Vladu, treću od ‘oslobođenja’. Dogodilo se to nakon junskih vanrednih izbora, koji su bili praćeni još jednom aferom koja se ticala Spajića, ali i kontroverznog i pritvorenog kralja kriptovaluta Do Kvona. Uprkos tome, ali i javnoj konfrontaciji sa Milatovićem, Spajić je uspio sastaviti većinu.

Persone non-grata u “Bjelorusiji na Balkanu”

Nepunih godinu kasnije, može se reći kako je uvodno doba mandata nove vlasti bilo više nego burno. Sa pozicije predsjednika Skupštine, Andrija Mandić gotovo na mjesečnom nivou priređuje predstave kakve se ne zaboravljaju lako – od proslava izbornih pobjeda Aleksandra Vučića i posmatranja vojnih vježbi koje ovaj organizuje, preko bavljenja zastava u kabinetima, prijema Milorada Dodika, insistiranju da je parlament ‘dom naroda’, učešću na svesrpskim saborima, provokativnim idejama poput onih o kapeli na Lovćenu… Na kraju, epilog je takav da prvi put imamo čelnika parlamenta koji je proglašen za personu non-grata u susjednoj državi, a pritom i jedinoj članici EU sa kojom se graničimo.

A u kojoj nas, uzgred, sve češće zovu “Bjelorusija na Balkanu”.

No, nije Mandić jedini – u Hrvatsku ne može ni vicepremijer Aleksa Bečić. Srećom, mogu ostali – jer, vicepremijera u novoj Vladi ne fali, a ni ministara. Naročito nakon posljednje rekonstrukcije, koju smo ispratili ovog ljeta.

I dok je ulazak Mandićeve koalicije u Vladu ispraćen sa negodovanjem znatnog dijela javnosti, ali i skepsom Zapada, Spajićev pokušaj ‘balansiranja’ time što je u izvršnu vlast pozvao i Bošnjačku stranku više je naišao na nevjericu. No, činjenica je da je parlamentarna većina danas nadomak dvije trećine.

Iz Vlade će poručiti danas kako izvanredno napredujemo ka EU, a jedini argument na kojem to temelje je pozitivan IBAR. Na drugoj strani, makar za one koji se istinski zalažu za Crnu Goru u EU, u vazduhu konstantno visi bojazan od mogućih daljih poteza Zagreba.

Crna Gora je od 30. avgusta do danas članica NATO-a u kojoj jedna od najuticajnijih struktura vlasti podržava politiku Vladimira Putina. A prateći dešavanja na političkoj sceni – reklo bi se da je danas i država u kojoj vlast kao ideal vidi vladavinu Aleksandra Vučića u susjednoj Srbiji.

Opšti haos

U proteklih desetak mjeseci imali smo predsjednika Skupštine koji pred kamerama na YouTube-u simulira sjednicu parlamenta, utvrđivanje nacrta zakona bez javnih rasprava, afere sa tenderima, službenim putevima, pri čemu je i dalje upitno da li i Spajić i Mandić – dakle, dvije od tri ključne državničke figure – uopšte i posjeduju legalno crnogorsko državljanstvo.

Naravno, ni Spajićevu Vladu nijesu mimoišli razdori. Zapravo, sa premijerom je zaratio onaj koji je do skoro bio njegova ‘politička kičma’. Doskorašnji ministar pravde Andrej Milović, danas nosilac najavljene liste na izborima u Podgorici, već je počeo da iznosi ‘prljav veš’ iz doba kada je cvjetala njihova saradnja. Dokle bi mogao otići – tek ćemo vidjeti.

A kada smo kod podgoričkih izbora, upravo je u tom gradu razdor između ‘tridesetoavgustovaca’ otišao možda i najdalje. Doduše, teško je da postoji kritična masa koja žali za padom podgoričke vlasti, koja za godinu nije imala naročite rezultate. Zapravo, ona ‘spržena zemlja’ o kojoj je Zdravko Krivokapić govorio pošto je preuzeo vlast, pojavila se upravo ovog ljeta u Podgorici – na najvećem stadionu u državi.

Rast zarada ispraćen inflacijom i rapidnim skokom cijena

Iza pobjednika od 30. avgusta, njihovih partija nasljednica i frakcija ostaje i nekoliko pozitivnih momenata. Program “Evropa sad”, uz najavljeni nastavak, nesporno je jedan od njih – jer, u Crnoj Gori zaista se dešava osjetan rast zarada. Međutim, u najmanju je ruku diskutabilan način na koji se to dešava – jer, rasta privredne aktivnosti i novih investicija na bazi kojih bi moglo doći do dizanja zarada, jednostavno nije bilo. Otud, pomenuti program će dio ekonomskih analitičara bez zadrške okarakterisati kao populistički.

Pored toga, cijene rastu na dnevnom nivou – i ne dešava se to samo u prodavnicama, već je ‘skočilo’ apsolutno sve. Od nekretnina i građevinskog materijala do uslužnih i sezonskih djelatnosti.

Dok javni sektor raste, novih kapitalnih projekata skoro i nema

I pritom, za sve to vrijeme, jedan sektor neumorno raste, biva glomazniji i postaje sve veći teret – naravno, javni.

Ukoliko zanemarimo najave bivšeg premijera o ‘sedam aerodroma’ i slične, od 30. avgusta do danas gotovo da nema niti jednog novog kapitalnog projekta. Sve što je urađeno ili je u toku – uglavnom je naslijeđeno iz perioda prije 2020.

Sve je dobro dok protestne note ne šalje Vučić

Još jedna kategorija u kojoj su ‘oslobodioci’, naročito ako računamo dvije posljednje Vlade, imali naročitog uspjeha bilo je – sakupljanje protestnih diplomatskih nota. Za to vrijeme, diplomatija je zapala u ćorsokak. Doznali smo kako ‘fali’ 27 ambasadora, među kojima su i predstavnici u misijama pri NATO i UN.

Ipak, čini se kako je od svega bitnije da nikakvi protesti ne stižu sa jedne adrese – one na kojoj stoluje Aleksandar Vučić. Jer, i kada predsjednik Srbije poruči našem premijeru da ‘laže’, a dogodilo se to prije nekoliko mjeseci, reakcija će i tada izostati.

‘Vladavina prava’

Pitanje na koje vlast neće rado odgovoriti jeste – da li je Evropskoj uniji nekad pristupila država u kojoj se ne poštuju presude sudskih instanci. Vlada ne samo da neće odgovoriti na to, već će i istrajati u podršci takvom djelovanju. Najočitiji primjer je Radio televizija Crne Gore, njen Savjet i slučaj Borisa Raonića. Pravosnažne presude ne samo da se ne poštuju, već se sada i zakoni prilagođavaju doskorašnjem i izvjesno budućem direktoru javnog servisa.

U tužilaštvu se time uglavnom ne bave. Jer, u modi su gotovo ‘estradna’ lišavanja slobode uz predstavu za medije i unaprijed objavljene tvitove funkcionera izvršne vlasti, koji će – dok eksplozivne materije bivaju aktivirane na javnim površinama sa drveća usred bijela dana – i dalje ponavljati mantru kako su se izborili sa kriminalom.

O snalaženju vlasti – i to više njih – u pravnim vodama najbolje govori primjer direktora Uprave policije Zorana Brđanina.

Umjesto zaključka

Nakon četiri godine, ipak, najveća je ironija u tome što smo 2020. slušali floskule o ekspertima, struci i merit sistemu, a danas se ključne funkcije u izvršnoj vlasti raspodjeljuju kako ih ko zatraži.

Tako smo dobili na niz ministarskih pozicija aktere bez bilo kakvog iskustva u oblastima kojima rukovode, a teško je da u Crnoj Gori postoji i trocifren broj ljudi koji bi mogao nabrojati tridesetak onih kojima pripadaju najbitnije fotelje u Vladi.

Izvor:Pobjeda