Prema Malakinoj priči, vod je gurao djevojčicu prema svakim vratima u kući njene tetke, dok su oni stajali iza nje spremni da pucaju na svakoga ko bi mogao da bude unutra. Jedna vrata nisu se mogla otvoriti, i u svojoj očajničkoj želji da ih otvori, djevojčica se sjeća kako je lupala glavom po njima. “Ne znam zašto. Samo sam htjela da se otvore”, rekla je u subotu, dok se u društvu roditelja prisjećala događaja iz prve večeri izraelske racije.

Vrata su konačno nasilno otvorena kundakom puške, što je ostavilo rupu iznad kvake, ali sa druge strane nije bilo nikoga, pa su vojnici nastavili dalje.

Izraelska vojska je odbacila optužbe porodice Šihab. “Takvi događaji nisu u skladu s kodeksom ponašanja izraelske vojske, i prema preliminarnoj istrazi, ova priča je izmišljena i nije se dogodila”, rekao je portparol.

Slične optužbe iznesene su tokom ranije racije u Nur Šamsu u aprilu, i takođe su bile demantovane od strane vojske.
Ovo je bilo njeno najstrašnije iskustvo tokom izraelskih racija, ali daleko od prvog u Malakinom kratkom životu. Kamp Nur Šams, na istočnoj ivici grada Tulkarem na Zapadnoj obali, poznat je po svojoj militantnosti. Ima svoje oružane snage, brigadu Nur Šams, koja je mješavina sljedbenika islamskog Džihada, Hamasa i drugih radikalnih grupa.

Racije u kampu, i u dva druga uporišta militanata na Zapadnoj obali, Dženin i kamp El Fara, bile su posebno žestoka verzije obrazaca koji se ponavljaju kroz decenije. Svaki put, vojnici dolaze u potrazi za militantima i obično ubijaju nekolicinu, ostavljajući za sobom devastaciju i traumatizovane civile prije nego što se povuku. Nered se pospremi, a pali borci brzo budu zamijenjeni mlađim militantima.

“Košenje trave” - tako to nazivaju neki izraelski generali i analitičari, a cinična fraza se ponavlja na Zapadnoj obali, sa dodatkom ironije, jer Palestinci dobro znaju da su oni “trava”.

Tokom prošlosedmične racije, izraelska vojska je opkolila i ubila vođu brigade Nur Šams, Mohameda Džabera, poznatijeg kao Abu Šudža, zajedno sa četiri njegova borca, za koje je Izrael rekao da bi inače izveli napade na Izraelce. Petorica muškaraca poginula su u oružanom sukobu u džamiji 50 metara od kuće Šihabovih.

Smrt Abu Šudže predstavljala je značajan uspjeh za izraelske snage, kojima su bile potrebne pozitivne vijesti nakon deset mjeseci bombardovanja Gaze bez konačnog poraza Hamasa. Vojnici su, prema riječima portparola, naučili lekcije iz napada 7. oktobra udarivši prvi.

Šteta nanesena Nur Šamsu takođe je bila dramatična. Kamp je prvi put uspostavljen 1952. godine za one koji su raseljeni ratom za nezavisnost Izraela, originalnom palestinskom Nakbom, ili u prevodu - katastrofom. U okrugu Al Manšija, u srcu kampa, većina kuća pokazivala je znakove oštećenja, a putevi su pretvoreni u rupama ispunjene ruševine koje su ostavili izraelski buldožeri, poslati da prvo eliminišu sve moguće sakrivene bombe pored puta.
Svaki put kad su trupe ulazile, sve više djece u Nur Šamsu bilo je izloženo nasilju. U posljednjoj raciji, prije devet mjeseci, Malak je pala u nesvijest od dima nakon eksplozije ispred porodične kuće. Zato ju je ovog puta njen otac, Mohamed, poslao zajedno sa njenom majkom i braćom i sestrama u kuću svoje sestre. Ali ni tamo nije bila bezbjednija.

Na pitanje kako se osjeća tri dana kasnije, Malak je rekla: “Uplašena, ali i bijesna. Ne znam zašto sam bijesna, ali jednostavno se tako osjećam”.

Do petka, vojnici su završili posljednju raciju i povukli se, a do subote pospremanje je već bilo u punom jeku. Lokalna pekara ponovo je otvorena i prodavala je pite i kifle.

Pekar, koji je želio da ga oslovljavamo sa Abu Džihad, prisjetio se kako su muškarci iz njegove porodice, mladi i stari, bili privedeni u ranim jutarnjim satima u srijedu i odvedeni sa vezanim rukama u skladište na jednom kraju kampa. Tamo su ih ispitivali o položaju brigade i njihovim zalihama oružja, dok su ih tukli i šutirali.

“Nije bilo milosti, čak ni prema djeci. Zašto oteti 13-godišnjeg ili 14-godišnjeg dječaka iz njegove kuće, pretući ga i razbiti mu telefon?”, pitao je pekar, misleći na svog sina.

Na putu ispred, glavnoj saobraćajnici kampa, buldožeri su čistili izlomljeni asfalt i druge ruševine, dok su kamioni sa cementom puzali u oba smjera. Telefonska kompanija postavila je kiosk ispod suncobrana kako bi nadgledala popravke linija.

Mali prolazi koji vode uzbrdo, kapilari Nur Šamsa, ostali su zakrčeni decenijama oštećenja i trenutnom traumom ovog posljednjeg, najdestruktivnijeg napada. Crne cerade razapete duž njih, štit od elektronskih očiju izraelskih dronova, pojačavale su opšti osjećaj sumornosti.

“Preživjela sam šestodnevni rat (1967) i dvije intifade, ali nikada nisam vidjela ništa ovakvo. Šta možemo da uradimo? Strpljivi smo, ali smo i jako umorni”, rekla je Um Raed, 72-godišnja žena koja je sjedjela napolju na ulici sa srušenim i spaljenim kućama.

U prolazu u blizini, komšije su gledale u prostirku prekrivenu osušenom krvlju. To je bila krv Ajed Abu Al Haije, 63-godišnjeg čovjeka sa mentalnim problemima koji je imao poteškoća u razumijevanju ozbiljnosti opasnosti oko sebe. Njegova unuka ga je vidjela kako stoji na vratima sa prozora na spratu i nagovarala ga da uđe unutra.

Izraelska vojska sprovodi operaciju u Dženinu
Izraelska vojska sprovodi operaciju u Dženinufoto: Reuters
Ali onda je čula “čudan zvuk” i kada je sišla dolje, Ajed je ležao na leđima bez dijela lobanje. Njegov nećak Hajtam vjeruje da ga je pogodio izraelski snajperista koji je pucao sa visokog prozora u ulici. Palestinsko ministarstvo zdravlja procjenjuje da je 20 Palestinaca ubijeno u prošlosedmičnim racijama, ali nije pravilo razliku između civila i militanata.

U svom životu i smrti, Ajed Abu Al Haija otjelotvorio je ciklus nasilja koji je, sa svakim krugom, odveo region dalje od mirnog rješenja. Bio je zatvoren i brutalno mučen kao mladić 70-ih i njegov um se nikada nije oporavio. To ga je učinilo ranjivim na snajperski metak pola vijeka kasnije.

Što se tiče Hajtama, krivica seže mnogo dalje u prošlost, do Britanaca, koji su obećali Jevrejima zemlju koja nije bila njihova, i čija je vladavina nad Palestinom od 1920. do 1948. otvorila put stvaranju izraelske države.

“Naša tragedija je vaša odgovornost. Ova krv je na rukama Britanaca”, upozorio je.

Nur Šams pokazuje svoju obnavljajuću traumu kao godove na drvetu. Put od kuće Abu Al Haije do glavne ceste bio je obložen slikama poginulih članova brigade Nur Šams, svaki sa puškom u ruci. Fotografije Abu Šudže i četvorice drugih boraca ubijenih prošle sedmice vjerovatno će biti postavljene pored njih u narednim danima.

Na kraju uličice sjedi najvjerovatnija budućnost kampa. U polukrugu plastičnih stolica, okružen dječacima i momcima koji su ga gledali kao idola, sjedio je mladi član brigade, sa kapom i crnom majicom, te crnom M-16 jurišnom puškom ležerno postavljenom u krilu. Nije mogao imati više od 20 godina i bio je blijed od neprospavanih noći i nedostatka sunca, sa kožom čiju su bjelinu narušavale modrice na desnoj strani - posljedice ostataka granate, kako je rekao. Bio je prepun samopouzdanja.

“Otpor je jači nego ikad. Svaki put kad nas oni napadnu, postajemo jači. Zato je svaki napad gori od prethodnog. Abu Šudža je otišao, bog da mu dušu prosti, ali stotinu boraca će zauzeti njegovo mjesto. Kako mislite da će djeca ovdje odrasti? Uzeće pušku i otići na bojno polje”, poručio je on.