Tuđom crkvom zarobljena država

Mitropolit Amfilohije nije bio ujedinjujuća ličnost, niti neko čijim bi se životom i radom trebali ponositi. Naprotiv, Amfilohije je htio podijeljenu, srpsku, ekstremno desnu Crnu Goru izolovanu od svijeta.

Mitropolit Amfilohije je sve koji nisu Srbi u Crnoj Gore smatrao ljudima drugoga reda. Amfilohije je na Cetinju dočekivao Arkana. Proklinjao, vrijeđao i ponižavao sve one koji se nisu uklapali u njegov svjetonazor. Prema onima koji jesu je vjerovanto bio blag.

I opet, takav kakav je bio, bio je pet puta bolji od onih koji sada vode državu i crkvu. Bar je bio autentičan i svoj, ako ništa drugo. Ali to nije tema našega današnjega razgovora.

Amfilohije danas nije tu i ne može da se brani, i zato ga je teško napasti. Iako ima bezbroj onih koji smatraju da ga se treba braniti. I ne samo braniti, nego i slaviti. Zato danas neću napadati Amfilohija kao čovjeka i duhovnika, napašću njegovu politiku, jer na to kao državljanin ove zemlje imam pravo. Dok nam Metodije ni to ne zabrani.

Pritom, važno je spomenuti da spomenik Amfilohiju nije nikakva duhovna poruka, jer pravoslavci ne dižu i ne štuju kipove. Spomenik je, dakle, politička poruka. Amfilohiju se podiže spomenik, ne za njegov duhovni rad, nego za njegov politički angažman. I to kakav.

Tragovi njegovog političkog rada najbolje se vide u reakcijama onih koji nisu Srbi, bolje rečeno nisu Srbi nacionalisti.

Koliko je frustrirajuća i teška spoznaja da živimo u zemlji čiji predśednik, premijer i dominantna većina parlamentarne većine smatraju da je Amfilohije neko koga treba politički ovjekovječiti. Koja je to politička misao za koju mu sadašnja većina diže spomenik?

Podrška ratnim zločincima, upoređivanje Radovana Karadžića sa mitološkim kosovskim srpskim junacima?

Nazivao je nas Crnogorce, koji nismo Srbi, kopiladima Milovana Đilasa. Prikivao Dukljane čekićem za Vezirov most. Relativizovao i ublažavao krivicu onih koji su ubili Zorana Đinđića. I to nad njegovim odrom. Proklinjao one koji ne budu vjerni Rusiji. Pogrdno se osvrćao na Bošnjake i Albance. Nazivao Islam lažnom vjerom.

Kako da vjerujem da to nije politika koju ova vlada nosi u svojim temeljima?

Da se razumijemo. Svi oni koji štuju Amfilohija mogu da ga štuju na bilo koji način, pa i na ovaj “jeretički”, “podizanjem i štovanjem kipova”. Ali neka rade to na svojoj privatnoj zemlji i u privantoj režiji van zajedničkih i javnih prostora.

Ovim činom Opštine Berane i potvrdom vlade, država je obukla crkveno ruho i negirala sebe. Desekularizovala se pljujući i na svoj ustav, ali i na Hristovo učenje, jer je Hrist svjesno odvajao Božije od carevoga. Jer je Hrist odbio đavolje kušanje vlašću nad Jerusalimom.

SPC živi u simbiozi sa srpskom i ruskom državom, i kao takva i ovakvim djelovanjem je strano tijelo u crnogorskoj državi. Ona ovakvim djelovanjem izjeda društveno vezivno tkivo i narušava društvenu koheziju u ovoj zemlji.

Ali, preživjeće Crna Gora i ovo, ako ostane u glavi i srcu bar jednoga Crnogorca. Bar kao ideja. A ideja slobodne i građanske Crne Gore je sada sve samo nije realnost.

Toliko za danas i za ovu neđelju. Čitamo se ponovo u poneđeljak.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a