U Republici Srpskoj (RS) neprijatnostima i vređanju su izloženi Bošnjaci i Hrvati, u Federaciji Srbi, i uopšte, nacionalna grupa koja je u određenom području u manjini. I niko nije previše srećan u svojoj vlastitoj domovini te se često okreću „gravitiranju svojima“.

To učvršćuje dalje "zbijanje redova" kod nacionalističkih političara, a što potvrđuju i sagovornici DW. I daju recept za lek, ali...

Manjine i "matice"

"Etničke grupe koje su u manjini na određenim područjima na marginama su društva", kaže za DW dr. Srđan Puhalo, psiholog, bloger i novinar s posebnim zanimanjem za istraživanje javnog mnijenja, socijalne i političke psihologije.

"Klone se bilo kakve vrste nacionalizma i nastoje biti deo društva koji ne stvara probleme. To ne znači da su srećni i zadovoljni svojim statusom. Prepušteni su sami sebi i pokušavaju živeti mirno ne praveći probleme, a to znači da nisu previše politički aktivni i bave se rešavanjem životnih pitanja", smatra on.

On skreće pažnju na još jednu, specifičnnu, vrstu problema - mladi odlaze na školovanje u veća mesta i ne vraćaju se, a povratnici, tj. manjine, postaju sve stariji.

"Političke elite usmerene su na svoju etničku grupu i tamo gde su većina, a svoje sunarodnjake gde su manjina, zaboravljaju. Ipak, vrlo često se događa da se manjine i njihovi problemi koriste za političke igre i dokazivanje ugroženosti svoga naroda, bez stvarne želje za suočavanjem ili rešavanjem problema", smatra Puhalo.

Pri tom posebno pominje susedne države, kako ih karakterizuje - "matice".

"Srbi i Hrvati, znatno manje Bošnjaci, Srbiju i Hrvatsku opažaju kao "matice" i za svoje političke avanture traže njihovu podršku i najčešće je dobijaju", zaključuje on, "jer na taj način Srbija i Hrvatska kontrolišu političke procese u BiH".

Što se tiče Bošnjaka, smatra kako postoji deo koji neguje poseban odnos prema Turskoj, ali kako njihov broj nije previše uticajan.

"Možemo kazati da upravo ta usmerenost na druge zemlje, "matice", komplikuje život svih nas u BiH, a pogotovo manjina, jer one su izložene celokupnom nezadovoljstvu onih koji su u većini", zaključuje Puhalo.

"Dok ne 'rastabirimo' 90-te nama napretka nema"

Milkica Milojević, dugogodišnja novinarka i aktivistkinja iz Banja Luke, približno deli ovaj stav, ali ga artikuliše na nešto drukčiji, način.

[Milkica Milojević]

"Kada govorim o "manjinskoj" poziciji često kažem, pomalo površno, anegdotski, da nikad napredak nije donijela većina, nego hrabri i samosvesni manjinci, koji su bili neshvaćeni, isključeni, pa i progonjeni. Đordano Bruno nije bio pripadnik većine, nego prezreni manjinac kojeg je spalila dominantna većinska politika. Antifšisti nisu bili većina, ali su pobedili najveće zlo u istoriji čovečanstva", pojašnjava za DW ova novinarska.

Komplikovanost ovog pitanja sažima u nekoliko rečenica: "Sigurna sam da samosvestan Bošnjak otvorenog uma, može puno bolje sagledati šta se zaista događa u RS, nego prosečan Srbin, uljuljkan u udobnosti većinskog statusa. To može i bilo koji Srbin otvorenog uma u RS. Ali, oni su u većoj opasnosti da ih "proguta" većinski narativ, ili uplaši opasnost od proglašenja "izdajnicima" ili "autošovinistima".

Milojević kaže kao bi manjine svoj položaj mogle gledati kao "priliku da stvarnost sagledaju iz drukčijeg ugla".

"Posebno je pitanje zašto su ti ljudi, koji su u "manjini", marginalizovani u svojoj državi i zašto mnogi od njih, BiH ne doživljavaju kao svoju domovinu".

Na pitanje koji je "lek", Milojević zaključuje: "Dok ne 'rastabirimo' 90-te, ali onako temeljnoo, pošteno, ne obazirući se na tabue, nama napretka nema. Nećemo moći objasniti sebe ni sebi samima, a kamoli strancima, kojih se sve ovo, na kraju krajeva, najmanje tiče. Neka jedu naše bureke i ćevape, raftinguju našim rekama, dive se našim sevdalinkama, i nek se malo potrude da nas shvate. Nama je dosta i nas samih".

„Je li nama stalo do leka?"

Marko-Antonio Brkić iz Ureda za organizaciju i osiguranje kvalitete Sveučilišta Hercegovina uveren je kako su u BiH preopterećeni politikama identiteta, ali drži kako je moguće okrenuti smer koji imaju dominantne, kolektivne politike nabijene antagonizmima u BiH.

"Pitanje je, je li nama do lijeka stalo?", kaže Brkić. On u rešenju ovog pitanja povlači paralelu s multinacionlanim firmama i fokusiranju na efikasno upravljanje sistemima i dva glavna načina pristupa - kroz principe identiteta i resursa.

"Mislim da bi za nas u BiH puno važniji i zdraviji bio pristup na principu resursa, nego na principu identiteta. Ali, kako rekoh, previše smo opterećeni politikama identiteta. Zbog toga smo u problemu koji je nerešiv ukoliko koristimo pristupe koji od rata, već skoro pune tri decenije, razaraju zdravo tkivo jednog stabilnog društva koje smo imali", komentira.

Svoju tezu Brkić pojašnjava primerima nerešenih pitanja državne imovine koja propada, kako se koristi i ko je zloupotrebljava, umesto beskonačnog određivanja titulara, ali i sferi vladavine prava gde ne bi trebalo da bude selektivne pravde i selektivnog sprovođenja presuda, omalovažavanja sudova i sudija, korumpiranih i politički motivisanih tužilaca i sudija, a što se u BiH konstantno događa.

"Većina lidera u političkom establišmentu svakog od tri konstitutivna naroda, postavlja glavni problem - ko ima pravo, ko je titular, ko glavni stanar, a ko podstanar, ko je autentičan, ko ima većinu...Rezultat takvog pristupa je proces balkanizacije - namerno razbijanje funkcionalnih celina na manje, nefunkcionalne delove, neprijateljski okrenuti jedni prema drugima. Dakle, rešenje bi moglo biti pristup utemeljen na resursima", smatra Brkić.

„Dok god smo usmereni na politike identiteta, vrtećemo se u krug i jureći svoj rep, a pametniji i zreliji od nas nastaviće da beru jabuke iz naše bašte i prodaju ih nama za skupe novce“, zaključuje Brkić.

Izvor:DW