Iako to kriju kao zmija noge, vlada je to izgleda odlučila jednoglasno. Prije toga, doduše, sjednicu su napustili Bošnjaci i Albanci. Ali svejedno: spomenik diže njihova vlada, pa oni sad kako goj hoj, što bi reklo na sjeveru Crne Gore.

Kao što je opštepoznato, istoriju pišu oni koji su pobijedili. Istorija poraženih nije zvanična disciplina čak ni  na seoskim sportskim igarama. Za razliku od kamena sa ramena.

Čemu, dakle, iščuđavanje, čemu femkanje? Čemu taj bijedni seoski teatar.

Naravno da će vlada odobriti spomenik Amfilohiju. On je pobijedio – on i njegova ideologija. On ih je doveo na vlast. To je najmanje što mu duguju.

Što se nacionalnih partija manje brojnih naroda tiče… Šta je, momci, đe je zapelo? Niste znali da ulazite u vladu sa ljudima čiji je Amfilohije duhovni otac? Šta hoćete od njih: da kriju to očinstvo? Niste znali da ulaskom u vladu legitimišete politiku kojoj vaša vlada sada diže spomenik?

Ovako vam stoje stvari. Tih će spomenika biti još. A vi se spremite da napustite sjednicu na kojoj će vlada odlučiti da bude podignut spomenik Draži.

Nego… Znam ja nas: jebo ti nas. Znam ja sebe: jebo ti mene. Međutim: postoje samo dvije stvari za koje sam siguran da ih nikad ne bih učinio. Nikada, ni pod kojim okolnostima, ne bih bacio kamen na Hrista, jer bi to značilo da sam ustao protiv ono malo dobra u ljudskoj istoriji. I nikada, ma šta da se desi, ne bih prihvatio Amfilohija.

Kao što niko nije volio kao Hrist, malo je ko mrzio kao Amfilohije Radović. I malo je ko sa takvom hladnokrvnošću svoju mržnju predstavljao kao hrišćansku ljubav.

Amfilohije je riječju tukao Crnogorce koliko je mogao. Ponašao se kao porodični nasilnik koji partnerki, svaki put kada je prebije, kaže kako je to učinio zato što je voli. Crnogorci su mu na krštenje dovodili djecu i vjenčavali se kod njega. Sujevjerje i primitivizam često su jači od ponosa. Strah, što znaju svi koji su čitali Njegoša, a Crnogorci vele da jesu, nije prijatelj obraza.

Da vam, što bi rekao Marko Vešović, opričam nešto o Amfilohiju Radoviću.

Zapravo o nama. Jer mi ne umijemo cijeniti to što smo živjeli u vrijeme kada je Zemljom hodio i Amfilohije.

Ljudski je život komplikovan, a sami ljudi čudni, kao što i Jim Morrison reče. Kao i druga bića, ljudi čine ono što je nužno da opstanu, ali imaju i potrebu da za ono što čine traže još neko utemeljenje, osim nužde. Etičko, recimo.

Živjeli smo u Amfilohijevo vrijeme, ne znajući koliko smo zbog toga sretni. Jer Amfilohije je bio stub, orjentir. Kad god nisi znao šta je ispravno učiniti, trebao si samo pogledati, čuti, razumjeti šta Amfilohije čini i govori – pa učiniti suprotno. I nisi mogao pogriješiti.

Amfilohije je, recimo, mrzio Tita i komunizam.

U podgoričkom hramu dao je da se naslika freska koja prikazuje Tita u Paklu.

U tom istom hramu je jedared održao govor u kojem je, između ostalog, komentarisao i odluku podgoričkih vlasti da postave spomenik Titu.

Bolje bi bilo da dignu spomenik Musoliniju nego Titu, rekao je.

Naravno da je Amfilohiju Musolini bliži od Tita. Imam, međutim, retoričko pitanje: a je li, po njegovom mišljenju, bilo bolje da je, umjesto Titu, spomenik dignut Hitleru? Kažem “retoričko”, jer odgovor na to pitanje znamo i vi i ja. A znao ga je i Amfilohije.

No nije po srijedi tek to.

Da bi se razumio korijen te mržnje, valja se prisjetiti da je Amfilohije Hristov pastir koji je napisao kako Hristov nauk nije za žive ljude, nego za „metaistoriju“. Da izbjegnemo „istrgnuto iz konteksta“ isprike, citiram čitav pasus, kako je 1996. objavljen u zborniku „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana – filosofija rata“, u kojem je Srpska pravoslavna crkva ponudila teološko opravdanje genocida u Bosni, čemu je, mada još uvijek u predtihujućoj fazi, prilogom naslovljenim „Da li je ovo bio rat?“ doprinos dao i Radovan Karadžić:

“Kako bogoslovski i filosofski opravdati činjenicu da jedan episkop postaje ratnik? Možda je istorija hrišćanskih naroda manje-više povratak u Stari Zavjet, a Novi Zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire. On kao da se ostvario samo u pojedincima koji su se upodobili Hristovom raspeću i blagosiljanju sa raspeća. Takav otpor zlu kao da ne pripada istorijskom čovjeku, nego metaistoriji, kao najdublja čežnja i istorijska potreba ljudska”.

Najdublja nam je čežnja da vas nazovemo bližnjima svojim i da vas volimo kao što volimo sebe; istorijska nam je potreba da okrenemo drugi obraz, pustimo da mrtvi ukopaju mrtve; ali ta se mogućnost u ljudskoj istoriji tek nazire. Stoga ćemo se više-manje vratiti u Stari zavjet: mrzićemo vas, pa ćemo vam zato izvaditi oči, otkinuti glave i prilično starozavjetno vas istrijebiti.

Amfilohije je mrzio Tita zato što je Titova politika bila odveć slična onome što piše u Novom zavjetu. Tito je Hristov nauk iz “metaistorije”, “čežnje” i “istorijske potrebe” preselio ravno u živu istoriju. To je ono što mu Amfilohije nije mogao oprostiti.

Titova politika bratstva i jedinstva bila je sekularna verzija Hristovog “ljubi bližnjeg svog”. Titovu politiku su, kao i Hristovo učenje, prigrlili siromašni a odbacili bogati. Hrist je učio da će prije deva proći kroz ušicu igle nego bogataš dospjeti u Raj. Zato je Tito, umalo ne rekoh: u svojoj beskonačnoj milosti, bogatima bogatstvo oduzeo i dao im šansu da se Raja dokopaju. Hrist je bogatima poručio: “Vaše zlato i srebro uhvati rđa, njihova će rđa biti svjedočanstvo protiv vas i kao oganj progutati vaša tjelesa”. Oduzevši im zlato i srebro koje ih je vodilo u propast, Tito je nacionalizacijom bogate i samu bogatu crkvu  spasio od vatre Pakla. Tito je uzeo od bogatih i dao siromašnima. Učinio je to slijedeći nauk Svetog Ambrozija, koji je vjerno slijedio Hristov nauk: “Ne daješ dar od svog imanja onome ko je siromašan. Daješ mu ono što je njegovo. Jer, sve nam je dato na zajedničko korištenje, a ti si to uzeo samo za sebe. Svijet je dan svima – ne samo bogatima”. Šta je Tito uradio, nego od bogatih uzeo ono što su oni prisvojili, pa tu svojinu ponovo učinio zajedničkom? Šta je bila Titova društvena svojina, nego Sveti Ambrozije u praksi? Hrist je rekao: “Blago vama, siromašni: vaše je kraljevstvo Božije”. Nije li Tito slijedio taj nauk? S tim što Tito, za razliku od crkve, pod kraljevstvom Božijim nije podrazumijevao tek onaj, nego i ovaj svijet, pa je siromašnima vlast dao ne sutra, tamo, nego ovdje i sada.

Time je Tito zaslužio mjesto u Paklu na Amfilohijevoj fresci.

Sada će Amfilohiju biti podignut prvi spomenik. Kažem prvi, jer tih će spomenika biti još.

Kao što je primijetila moja draga prijateljica, Amfilohije i mrtav dijeli Crnu Goru i vrijeđa Crnogorce.

No istine radi, valja reći sljedeće: neke Crnogorce. Da je vlast raspisala referendum o tome treba li Amfilohiju biti podignut spomenik, taj bi referendum pokazao jasan odgovor naaaaroda: da.

Jednako kao što bi, da vlast raspiše referendum o tome, ogromnom većinom bila ukinuta sva prava LGBTIQ populacije.

Jednako kao što Crna Gora, da se na tome odlučivalo na referendumu, do danas ne bi priznala Kosovo.

I ne bi ušla u NATO.

Zato što većina građana Crne Gore baštini takozvane “vrijednosti” koje je zastupao Amfilohije.

Što znači da i Amfilohije i Crna Gora zaslužuju jedno drugo, zaslužuju njegov spomenik.

No kad smo već kod referenduma… Onaj o nezavisnosti iz 2006. ne bi prošao da se Amfilohije aktivno uključio u “ne” kampanju. Da je Amfilohije tada organizovao litije, dakle masovnu religijsku mobilizaciju, da li neko zaista misli da bi suverenisti imali većinu, kamoli većinu od 10 posto?

Amfilohije je to, dakako, učinio jer je bio uvjeren da se stvara proruska, konzervativna, antizapadna Crna Gora. Nezavisna, no po njegovoj mjeri. Onda je shvatio da je prevaren.

U sarkastičnoj ravni, to je jedini razlog zbog kojega Amfilohije zaista zaslužuje spomenik.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu