Libansko Ministarstvo zdravlja kaže da je u eksplozijama voki-tokija u srijedu poginulo najmanje 14 ljudi, a ranjeno njih 450.

Na jednoj sahrani, ožalošćeni su bili prkosni i ljuti kad su razgovarali sa BBC-jem.

U međuvremenu, ljekari su opisivali jezive povrede koje su morali da liječe.

Tim BBC-ja na terenu pratio je priču širom glavnog grada Bejruta.

Džoja Berberi

- iz predgrađa Gobeiri u Bejrutu

Svi su sumnjičavi prema ljudima koji koriste telefone ili druge uređaje nakon masivnog napada sa eksplodirajućim pejdžerima i voki-tokijima u drugom talasu.

Dok je u toku bila sahrana poginulih, među njima i jednog malog dječaka, čuli smo eksploziju i ljudi su počeli da paniče.

Masa je počela da trči u raznim pravcima.

Morali smo da napustimo sahranu i potražimo neko bezbjedno mjesto.

Međutim, uspjela sam da popričam sa ljudima na sahrani i steknem utisak o tome šta se dešava.

Ljudi su se okupili tamo u velikom broju da bi prisustvovali sahrani 11-godišnjeg dječaka i trojice pripadnika Hezbolaha nastradalih u napadima pejdžerima u utorak.

Muškarci, žene, pa čak i djeca školskog uzrasta, izašli su na ulice, držeći transparente i plakate sa slikom poginulog dječaka.

Neki su nosili žute zastave Hezbolaha, neki velike crne zastave sa slikom vođe Hezbolaha Hasana Nasralaha.

Žene su bacale latice ruža na kovčege žrtava.

Ovaj prizor je dobro poznat ljudima kao što sam ja koji su u prošlosti bili na sahranama pripadnika Hezbolaha.

Neki roditelji su poveli djecu.
Ljudi su rekli kako vjeruju da je ono što se desilo veliki zločin protiv čovječnosti, ali da će njihov otpor i riješenost biti utoliko čvršći.

Njihov ton je bio prkosan.

Sa velikih zvučnika čule su se molitve, a neka djeca su došla u izviđačkim uniformama na poslednji oproštaj od jedanestogodišnjeg drugara.

Pitala sam jednog mladića da li je znao nekoga od povrijeđenih.

On mi je odgovorio: „Svako je znao nekoga. Bol je ogroman, i fizički i duševni.

„Ali mi smo naviknuti na ovo i nastavićemo sa našim otporom", kaže on.

Četrdesetpetogodišnja žena pored mene na sahrani kaže mi sa prkosnim osmjehom na licu:

„Ovo će nas samo ojačati, ko god da je izgubio oko, boriće sa drugim okom, i svi ćemo ustati zajedno."

Karin Torbi

- iz bejrutske bolnice Maunt Lebanon

Scena pred bolnicom bila je prometna, ali relativno mirna ovog jutra, kada su mnogi rođaci čekali ispred da dobiju neke vijesti o najmilijima.

Bio je to kontrast u odnosu na prethodno veče - kad je bolnicom odjekivao plač i vrisci dok su dovođeni povrijeđeni, neposredno posle eksplozija.

Uspjela sam da razgovaram sa profesorom Elajasom Vorakom, oftalmologom u ovdašnjoj bolnici Maunt Lebanon Univerzitetskog medicinskog centra koji je ispričao da je ono što je vidio u utorak posle podne bila noćna mora.

„Bio je to najgori dan u mom životu", rekao je.

„Nažalost, sinoć sam morao da izvadim više očiju nego u čitavoj 25-godišnjoj karijeri kao doktora", rekao mi je kasnije nešto smireniji, sjedeći u kancelariji.

„Želio sam da spasem makar jedno oko žrtava da bih im sačuvao vid, ali u nekim slučajevima nisam mogao, morao sam da izvadim oba oka zato što je municija prodrla preduboko."

Dok je razgovarao sa mnom u kancelariji, doktor Vorak je djelovao pribrano, ali je bio veoma tužan, govoreći o onome što se desilo i šta je vidio.

„Bilo je veoma teško. Većina pacijenata su bili mladići u dvadesetim, a u nekim slučajevima morao sam da im izvadim oba oka.

„U čitavom životu nisam vidio ništa slično onome što sam vidio juče", kaže on.

Ostao je u bolnici da liječi žrtve skoro 24 časa, sa samo jednom kratkom pauzom.

U međuvremenu, doktor Vorak je hvalio rodbinu i članove porodica žrtava zbog pristupanja onome što se desilo njihovim najmilijima sa velikim strpljenjem.

Povrijeđeno je oko 3.000 ljudi, a 200 njih bilo je u kritičnom stanju.

U drugom talasu eksplozija, poginulo je najmanje 14 ljudi, a više od 450 bilo povrijeđeno, kaže libansko Ministarstvo zdravlja.

Hezbolah, koji uživa podršku Irana, rekao je da su pejdžeri pripadali „zaposlenima u raznim Hezbolahovim jedinicama i institucijama" i potvrdili smrt vlastitih boraca.

Grupa je okrivila Izrael, baš kao i libanski premijer.

Izraelska vojska je odbila da komentariše.

„Veoma je osjetljivo i neke scene su strašne", rekao je jedan član bolničkog osoblja.

On je dodao da su većina povreda u nivou struka, lica, očiju i ruku.

Rečeno je: „Mnogo žrtava je izgubilo prste, u nekim slučajevima sve."

Čitava zemlja je u stanju nevjerice i šoka, a ljudi ne mogu da prihvate šta se stvarno desilo.

Mogu samo da kažem da je ovo neprikosnoveno po razmjerama i prirodi, i da je izuzetno teško pojmiti čak i za zemlju koja je navikla na nepojmljive događaje.