Ovaj izvještaj ističe široke razlike u praksama obračuna zarada, bonusa i otpremnina, ukazujući na ozbiljan nedostatak sistemskih rešenja i odgovornosti u upravljanju javnim resursima, ocjenjuje se u analizi.

Netransparentnost u ugovorima

Od ukupno 54 državna preduzeća, samo 42 su dostavila ugovore. Među preduzećima koja nijesu dostavila ugovore su ključni igrači poput Rudnika uglja, Aerodroma, 13. jul Plantaže, Budvanske rivijere, H.T.P. Miločer, Montecargo, Crnogorske plovidbe, EPCG-Solar-gradnje, Montepranza, Zeta Energy, PIO DOO i Sportskog centra ADA. Ova preduzeća ne samo da ne objavljuju ugovore direktora, već godinama skrivaju i cjelokupnu dokumentaciju o svom radu, što ukazuje na ozbiljan nedostatak odgovornosti i transparentnosti, navodi se u analizi Instituta Alternativa.

Oni dodaju da nedostupnost aneksa ugovora dodatno komplikuje situaciju, dodajući da se ugovori često mijenjaju, a aneksima se redefinišu zarade, koeficijenti rada i otpremnine. Od 40 dostavljenih ugovora, samo 12 ima anekse, dok Morsko dobro, Montenegroturist AD i Skijališta Crne Gore nijesu odgovorili na upit o postojanju aneksa, što sugeriše da je javnost lišena ključnih informacija o stvarnim primanjima menadžmenta.

Različite prakse obračuna zarada

U analizi ugovora, primjetno je da osnovne zarade izvršnih direktora variraju, s različitim mernim jedinicama obračuna i formulama. U najvećem broju slučajeva, osnovne zarade su vezane za prosječne zarade zaposlenih u tim preduzećima, najčešće iznoseći tri prosječne plate. Iznimke su direktori CETI-ja i Crnogorskog fonda za solidarnu stambenu izgradnju, koji zarađuju 2,5 prosječne neto zarade, dok Barska plovidba iznosi 2,2 prosječne zarade, navodi se u analizi.

Obračun zarade, kako podsjećaju, može se vršiti na osnovu prosječne zarade u prethodnoj godini ili mjesecu, kao što je slučaj s EPCG. U nekim preduzećima koristi se prosječna neto zarada na državnom nivou, što dodatno komplikuje situaciju. Na primjer, Montenegroturist plaća u visini jedne prosječne zarade, dok BELEN i Castello Montenegro nude od jedne do tri prosječne zarade.

Osim toga, direktori nekih preduzeća primaju zarade obračunate na osnovu koeficijenata složenosti poslova, čija visina varira. U slučaju Luke Bar koeficijent iznosi 24, dok direktor RTCG zarađuje prema koeficijentu 20,75. Ove razlike u koeficijentima i osnovama obračuna ukazuju na nesistematičnost i potencijalnu nepravdu u sistemu.

Politika bonusa

Institut Alternativa konstatuje da u pogledu bonusa ne postoji jedinstvena praksa utvrđivanja, obračuna, uslova isplate ili načina odobravanja. Direktori Investiciono-razvojnog fonda, Morskog dobra, RTCG, Fonda za inovacije i Naučno-tehnološkog parka imaju pravo na bonuse.

Na primjer, bonus izvršnog direktora RTCG iznosi najviše dvije prosječne neto zarade. Direktori IRF-a i Morskog dobra imaju pravo na bonuse “u skladu sa ostvarenim pozitivnim rezultatima poslovanja”, dok je za dodjelu bonusa direktorici Naučno-tehnološkog parka potrebna saglasnost Vlade. Ovo različito tumačenje dodatno doprinosi netransparentnosti.

Otpremnine i prava nakon raskida ugovora

Prava na novčanu nadoknadu nakon raskida ugovora takođe su različito definisana. U mnogim preduzećima, menadžerski ugovor ne tretira pitanje otpremnine ili prava u slučaju raskida. U većini slučajeva, otpremnine se definišu kao pravo na isplatu iznosa od 12 mesečnih bruto zarada, ali se koriste i druge mjerne jedinice.

Na primer, direktor Elektroprivrede može da se rasporedi na drugo radno mesto i prima zaradu koju je ostvarivao kao direktor 12 meseci, a zatim mu se isplaćuje dve trećine zarade do kraja prvobitno definisanog mandata. Slična prava imaju direktori CEDIS-a i Hotela Sveti Stefan, dok u slučaju razrešenja, direktori HTP Ulcinjska rivijera i IPC Tehnopolis dobijaju sve preostale neto zarade do isteka ugovora.

U slučaju direktora Fonda za zaštitu životne sredine, otpremnina iznosi dve trećine šestomesečne zarade, dok direktorica Castello Montenegro ima pravo na 12 prosječnih zarada. Ove razlike u otpremninama ukazuju na nedostatak standardizacije i jasno definisanih pravila.

Potreba za reformama

Kako bi se prevazišli ovi problemi, neophodno je, kako ocjenjuju u Institutu Alternativa, da Vlada uspostavi sistemske mehanizme i novim Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru definiše jasne smjernice za sklapanje i izmjene ugovora sa izvršnim direktorima. Ovaj zakon bi, kako naglašavaju, trebalo da postavi limite zarada, jedinstven način obračuna, kao i modele bonusa koji će odgovarati učinku preduzeća. Takođe, potrebno je jasno odrediti primjeren iznos otpremine u slučaju raskida ugovora.

Aktuelna zakonska rješenja su nepotpuna i primjenjuju se samo na gubitaše, a i oni ih često ignorišu. U prošloj godini, Budžetskoj inspekciji prijavljeno je preko 60 državnih i lokalnih javnih preduzeća zbog nepoštovanja postojećih pravila, podsjećaju u analizi.