Trebalo se nadati da će i samim diplomatskim sredstvima Austro-Ugarska ipak moći da postigne uspjeh, dok bi, u protivnom slučaju, ona imala da posluže da krivicu za rat svale na Srbiju. Računalo se da će se to moći izvesti bez bojazni da se umiješaju Rusija i zapadne sile. Ukratko, nadalo se i nadalo mnogo čemu, s čime jedan političar, poznavalac politike i rata, nije smio da računa, jer je trebalo da zna da sprečavanje prelaza iz politike u rat nije u njegovoj moći.

Na sjednici Ministarskog savjeta, održanoj 7. jula 1914. (dopune austrougarske Crvene knjige), ministar inostranih poslova je rekao: "On je načisto s time, da oružani pohod na Srbiju može imati kao posljedicu rat sa Rusijom. Ali Rusija trenutno vodi takvu politiku koja, sračunata za izvjesno duže vrijeme, ima za cilj da udruži Balkanske države, računajući i Rumuniju, da bi one u podesnom trenutku odigrale svoju ulogu protiv Monarhije." Pritom je dodao da će se naš položaj u odnosu na to samo pogoršavati, zbog čega treba da se protivnik preduhitri, tako "da se pomoću blagovremenog obračuna sa Srbijom zaustavi cjelokupan proces, koji se već nalazi u potpunom razvitku, što se docnije ne bi moglo učiniti".

Ovakvo gledište, koje je doduše samo po sebi bilo ispravno, ali koje nije više bilo u skladu sa stvarnim stanjem stvari, jasno pokazuje da se ministar nadao da će imati posla samo sa Srbijom. Ovo se potvrđuje još i držanjem cara Franje Josifa, koji je do posljednjeg trenutka računao s tim da će Srbija popustiti, jer će ostati usamljena, a prije svega još i samim načinom na koji je Austro-Ugarska otpočela rat. Prema tome, austrougarska politika se ogriješila o jedno od ranije izloženih osnovnih načela u pogledu vođenja politike, tj. da se pri svakom političkom zapletu mora računati sa krajnjim posljedicama prilagođavajući njima i svoje postupke. Istu takvu tešku pogrešku učinila je i njemačka politika. Takođe je i ona računala s time da će se sukob ograničiti samo na Austro-Ugarsku i Srbiju.

Samo se ovim može objasniti bezbrižnost s kojom je Njemačka potpuno prepustila Austro-Ugarskoj da sama raspravi spor, i da se shvati nervoza njemačkih političara, koja je utoliko više rasla ukoliko je odlaganje austrougarskog istupanja – što je opet predstavljalo težak grijeh prema onom drugom načelu o vođenju borbene radnje politika – rat povećavalo opasnost da se i drugi umiješaju.

Uzroci našeg poraza – uspomene i rasuđivanje iz svjetskog rata (6): Nezgrapnost austrougarskog političkog aparata

Predaja note u Beogradu izvršena je stvarno 23. jula u 6 časova uveče. Dugotrajna i nespretno pripremljena diplomatska akcija imala je tri teška nedostatka. Njoj je nedostajao jedan neposredan postupak koji bi bio u skladu sa prvim uzbuđenjem, ali koji bi bio shvatljiv i kao takav naišao na potpuno odobravanje cjelokupnog pravdoljubivog svijeta. Naprotiv, ona je spolja predstavljala hladno sračunato i duboko promišljeno izazivanje rata sa Srbijom. Niko nije mogao da shvati zašto je za ovo trebalo toliko vremena, i to utoliko manje što istraga nije mogla da utvrdi krivicu srpske vlade, i zašto je Austro-Ugarska odgovor Srbije označila kao nezadovoljavajući, ali ipak odbila da pomoću produženja diplomatskih pregovora postigne zadovoljavajuće rješenje. Ovaj neumješan postupak prikazao je Austro-Ugarsku kao rušioca mira, koja je uloga, ustvari, pripadala Srbiji. Dugo vrijeme, proteklo između ubistva i ultimatuma, učinilo je da se izgubi neposredna veza. Radi pravilnog shvatanja treba naročito podvući, da ubistvo samo po sebi nije bilo razlog za rat, za obračun: ono je bilo samo ona kap koja čini da se sud prelije, koja je pokazivala da je življenje pored Srbije postalo nemoguće.

Mjere koje je Beč preduzeo nijesu mogle da ostanu skrivene, o njima se moralo ranije znati u Beogradu i u Petrogradu, u Rimu i još negdje. One su stvarno bile i poznate, tako da su svi neprijatelji i zluradi "prijatelji" mogli svoje držanje da podese po svojoj želji, čak i da se dogovore.

Izvor:DAN