Mada situacija izgleda ozbiljno, mogla bi postati još gora. Izrael trenutno ima više trupa na sjeveru nego što je imao u bilo kojem trenutku u posljednjih devet mjeseci - mada bi za kopnenu invaziju bilo potrebno još više vojnika postavljenih u pripremnim zonama na granici. Rastu strahovi da su obje strane zarobljene na putu ka strašnom sukobu. Ipak, obje strane još uvijek imaju vremena, i dobar razlog, da se povuku.

Obje strane znaju da bi opšti rat bio krvav i razoran, te bi na kraju samo doveo do ponovnog oružanog zastoja, koji je postojao prije 7. oktobra. Na obje strane bi nepotrebno stradao veliki broj žrtava. Izrael tvrdi da je uništio čak 50 odsto Hezbolahovog arsenala, ali ova militantna grupa je imala više od 120.000 raketa i projektila. Ono što im je preostalo moglo bi i dalje nanijeti ozbiljnu štetu. Izraelska vojna snaga nije garant pobjede, što su pokazali prethodni ratovi u Libanu. Kopnena invazija bi suočila izraelske vojnike, iscrpljene nakon mjeseci borbi u Gazi, sa dobro naoružanim i očvrsnutim neprijateljem na njegovoj teritoriji.

Drugi veliki rat bi ozbiljno pogodio izraelsku ekonomiju. Napadi na infrastrukturu u Libanu dodatno bi pogoršali već tešku ekonomsku krizu u toj zemlji. Zbog lošeg upravljanja, BDP Libana je sada manji od polovine onoga što je bio 2019. godine.

Čak i Iran, Hezbolahov sponzor, izgleda da ne želi eskalaciju. Masud Pezeškijan, novi iranski predsjednik, kazao je u Ujedinjenim nacijama ove nedjelje da neće dozvoliti Izraelu da ih uvuče u regionalni konflikt. Lideri Islamske Republike možda više žele da njihov najmoćniji posrednik sačuva svoje oružje kao sredstvo odvraćanja od direktnog izraelskog napada na njihovu zemlju.

Izrael ima dodatne razloge da uspori. Ne može uništiti Hezbolah, već ga samo oslabiti. Nanio je ogromnu štetu toj militantnoj grupi od jula mjeseca.

Kada Izrael iscrpi mete poput skladišta Hezbolahovih raketa srednjeg dometa i pogodi njegov visoki komandni kadar, uskoro će ostati bez lakih ciljeva za napade. Ako odluči da napadne političke lidere te grupe, uključujući Hasana Nasralaha, ili da cilja rakete dugog dometa, Hezbolah i Iran će u nekom trenutku procijeniti da moraju upotrijebiti svoj arsenal prije nego što ga izgube. To je prag koji Izrael ne želi da pređe.

Najbolji način za izlaz iz konflikta je na jugu. Nasralah je kazao da će prestati da gađaju Izrael kada bude postignuto primirje u Gazi. Takav dogovor bi zatim mogao omogućiti Hezbolahu da se povuče duž linija uspostavljenih Rezolucijom 1701, usvojenom 2006. godine, koja zahtijeva da se militantna grupa povuče sjeverno od Litani rijeke, 30 kilometara od granice.

Nažalost, primirje u Gazi i dalje izgleda nedostižno zbog nepopustljivosti izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i vođe Hamasa Jahje Sinvara. Međutim, primirje između Izraela i Hezbolaha, na kojem insistiraju Amerika, veći dio Evrope i nekoliko arapskih zemalja, možda je lakše ostvarivo. Pod pritiskom Irana, Hezbolah bi mogao biti ubijeđen da se tiho povuče, dok bi Izrael mogao biti zadovoljan onime što je do sada postigao. Čak i neformalno primirje bi donijelo veliko olakšanje.

To bi omogućilo Izraelcima da se vrate u svoje domove na sjeveru zemlje, a Libancima u svoje na jugu njihove domovine. Izrael bi i dalje živio u sjenci neprijateljskog i žestoko naoružanog protivnika blizu granice, tako da primirje danas nije garant od sjutrašnjeg konflikta. Međutim, jedno primirje je bolje od nijednog.

Izvor Vijesti