Dakle, iako su svi učesnici izbora proglasili pobjedu, najveći pobjednici su, u stvari, sami građani. I oni koji su glasali i oni koji su u rekordnom broju ostali kod kuće.

Evo i zašto.

Prvo, šta su poruke onih koji su glasali? Dvije su glavne - da Podgorica i Crna Gora treba da se razvijaju kao građanske i sekularne sredine. Jer su glasači ubjedljivo, skoro dvotrećinski, glasali za partije koje su u kampanji promovisale koncept multivjerske i otvorene Podgorice. Suprotni, kleronacionalni blok, ostao je ispod 40 posto, ako se uzme u obzir da makar 2-3 procenta glasača Spajića i Bečića, ako ne i čitavih pet, nije pristaša politike koju figarativno nose Marko Parezanović i Joanikije Mićović. Uz to, neuspjeh Ibrahimovića, koji je dio te etnicke većine, dodatno potvrđuje ovu tezu - lokalni Bošnjaci su pokazali da su za Podgoricu svih njenih ljudi, a ne grad Srba i Bošnjaka.

S druge strane, važno je “pročitati” i poruku apstinenata. Opet su prvaci partijskih korporacija (hvala Periću na efektnoj metafori) pokušali da zamažu oči građanima, objašnjavajući u izbornoj noći da je mala izlaznost rezultat zamora materijala. Kao, previše izbora u posljednje dvije godine, kažu oni. I lažu, opet. Suština je sasvim drugačija. Prvo, rekordna apstinencija je pokazala da su rekordno apstinirali glasači pobjednika iz avgusta 2020. Što onda govori da je jedan značajan procenat anti DPS raspoloženih birača, ostao kući, razočaran onim što su “oslobodioci” pokazali u prethodne četiri godine. Posebno u ovoj posljednjoj. U najkraćem, to je izgledalo ovako.

Spajić je iskazao ogromnu volju i želju da, ne birajući sredstva, sve kupi i poklopi, od poslanika i odbornika, preko NVO i nezavisnih institucija, do medija. I posle Mila - Miki. Već viđeno, dakle.

Mandić je krenuo u nemoguću misiju - da nas ubijedi kako je avgustovska većina nastala na temeljima srpskog sveta, a ne onog evropskog. Da je korumpirani i kriminalizivani DPS 2020. srušila BIA, odnosno SPC, a ne slobodni građani željni demokratije i pravde. I to je već viđeno. Mislim na manipulaciju patriotskim osjećanjima građana.

Bečić i njegovi su pokazali da je i čuvenu, decenijsku DPS partitokratiju moguće nadmašiti. Još jače! Dakle, i to je već viđeno. Uz to, Demokrate su me nakon skoro decenije vjerovanja u njihov građanski lik i djelo, ubijedile da sam bio naivan. I džaba sam krečio. Crkva je njihov dom i utjeha.

Na kraju, Milatović - olako je prepustio nedoraslom Spajiću i stranku i Vladu, da bi onda bio doveden pred težak izbor - da ostane van izborne trke i “odumre”, svede sebe na Filipa Vujanovića, nevoljnog saučesnika tragedije, ili da rizikuje i krene iz početka, sa livade, kako sam reče. Bez njegovog uključivanja u izbore Vladin etnički blok bi lagano uzeo većinu, pa bi se DPS džaba falio sa osvojenih 31 ili malo više procenata. Ako Milatović želi, između dva bloka, jednog klero-nacionalnog i drugog, još uvijek opetrećenog decenijskom zaostavštinom u vidu korupcije i kriminala, podići treći stub, građanski i pravdoljubivi, moraće da pokaze više strpljenja. I talenta za okupljanje različitih subjekata i pojedinaca.

DPS ima razloga za slavlje samo zato što je zaustavio trend osipanja, a ne zbog toga što su građani Podgorice poslali poruku - Milo vrati se. Ako su pobjednici iz avgusta 2020. napravili kardinalnu grešku i pomislili da su birači za Murtu, nakon decenija Kurte, sada bi Živković i Abdić slično “pali” ako bi ishod izbora protumačili kao signal za povratak Podgorice i CG na fabrička podešavanja. Nikad više zarobljene institucije, nikad više kupljeni mediji i intelektualci, nikad više nepotizam i namješteni tenderi, nikad više kriminalni klanovi i “tranzitni” poslovi… Da li aktuelno rukovodstvo DPS, iz Đukanovićeve sjenke, vidi ovu realnost i činjenice, teško je dokučiti. Djeluje ponekad da bi im mnogo lakše bilo da se bez ostatka opredijele za pravnu državu, jake institucije i nezavisne medije kada im za vratom ne bi bilo tate Mila. I kao da mole boga da ga neko zbrine, ili Rute (NATO) ili Novović (SDT). Jer Živković i saborci za to nemaju snage.

Na kraju, ostaje pitanje - kako će Spajić, nakon lošeg rezultata, sačuvati skupštinsku većinu, odnosno Vladu!? Bešićevo komercijalno spinovanje da Milatović i Abazović ne smiju pominjati pad Vlade jer bi onda morali prihvatiti i pad predsjednika, pomaže Spajiću koliko i Bečićev širok osmijeh i izborna računica. Zato je slika Spajića, zabrinute face, prislonjenog uza zid, u posljednjem redu “slavljenika”, govorila da je svjestan teške situacije. Njegova izjava da je rezultat od 21 odsto postignut uprkos tome što program ES2 još nije zaživio, izaziva kontratezu - da li mnogo veći problem za Spajića i saborce nastupa baš kad taj kontroverzni program zaživi, i kada, možda, počne da dovodi do otpuštanja zaposlenih, novog talasa inflacije, zamrzavanja penzija, kresanja plata… Ili kad se pokaže da lopata za auto-put nije zabodena već naredne godine, a prvi stanovi na Veljem brdu nisu useljeni 2026. Ako bi se desio taj crni scenario, na narednim izborima, Spajić i Bečić bi bili daleko od cenzusa, a ne od ovih 20 i nešto odsto podrške.

Ali, i prije tih vidljivih rezultata ili posljedica premijerove “fiskalizacije” države, on će imati veliki problem da očuva Vladu i većinu. Jer, Đjeljošaj je već jednom nogom vani, a Ibrahimović, ako ostane u Vladi, rizikuje da na svim narednim izborima gubi na rejtingu. Bez predstavnika manjinskih stranka sadašnja etnička Vlada postaje gotovo isključivo srpska - i teško održiva. Spajićevo koketiranje sa klerom i zvaničnim Beogradom, sa prvima direktno, sa drugima indirektno, urušili su proklamovani građanski i evropski karakter kabineta, posebno nakon njegove rekonstrukcije. Podgorički izbori su to više nego jasno pokazali. I to je njihova najvažnija poruka.

Izvor Vijesti