Prema riječima psihologa zavisnost od drugih osoba može biti jedna od karakteristika zavisnog poremećaja ličnosti, te da u osnovi ovog problema nalazi se pretjerano oslanjanje na druge, izražen stres kada osoba treba brinuti o sebi, izostaje saznanje da je za to sposobna, osjećanje bespomoćnosti javlja se pri donošenju odluka, kako značajnih životnih odluka, tako i malih odluka koje se tiču svakodnevnice.

Ono što posebno ističu je da samopouzdanje i slika o sebi bivaju niski, kao i povjerenje u sopstvene sposobnosti i snage, uvjerenja postaju pogrešna, bazirana na poređenju sa drugima, koji uvijek obavljaju sve na bolji, efikasniji način, postižu više uspjeha i sl.

Kontinuirana potreba za podrškom drugih ljudi stavlja se ispred zdrave potrebe za ispoljavanjem ljutnje, nesaglasnosti, frustracije. Izražen strah od napuštanja, osobe čini ranjivim, i nerijetko žrtvama nasilja. Mogu biti prisutne i socijalna anksioznost i/ili depresija.

“Zavisnost od drugih osoba, izuzev u navedenoj problematici, može se ispoljiti i kao dio nekih drugih zdravstvenih problema, bilo mentalnih ili fizičkih. Takođe, u emocionalnim vezama, u kojima je prisutno i nasilje, neka ponašanja djeluju kao zavisnost od partnera (neispoljavanje sopstvenog mišljenja, submisivnost, potiskivanje svojih osjećanja). Razliku u odnosu na zavisni poremećaj ličnosti, čini to što su ovakva ponašanja prisutna samo zbog određenih okolnosti (bolest, nasilje)”, objašnjavaju psiholozi.

Kako kažu, određeni nivo emocionalnog oslanjanja na partnera je normalan i očekivan u emocionalnim odnosima, ponuda emocionalne podrške, onda kada je potrebna, jedna je od glavnih niti koje povezuju partnere, no problem nastaje kada je potreba za podrškom prenaglašena.

STRAH KAO POKRETAČ ZAVISNOSTI

Ovakva nezdrava potreba ogleda se u očekivanju partnera da obezbjedi konstantno uvjeravanje “Dovoljno sam dobar, vrijedim dovoljno, neću biti napušten, uvek ću imati nekoga ko brine o meni, nikada neću morati sam…”. Iz ovakvih očekivanja od drugih osoba, neizostavno se javljaju sumnje u sebe, u sopstvena činjenja (“Da li činim dovoljno da ne budem ostavljen, da li smijem da kažem svoje mišljenje”), povlačenja, potiskivanja emocija. Sve ovo zajedno, emocionalni partnerski odnos gura ka tome da je glavna sila koja ga pokreće – strah. Strah koji se stalno hrani raste, uvećavajući tako i zavisnost ka drugoj osobi.

Prema riječima psihologa voljeti nekoga i istovremeno ga pustiti da bude slobodan, čini se teškim, gotovo nemogućim zadatkom, jer se partner se posmatra kao izvor snage za liječenje prošlih povreda i dubokih nesigurnosti, tako da par zapravo veoma malo živi sadašnji trenutak.

Ponavljaju se isti zahtjevi: za uvjeravanjem da je partner brižan, da su voljeni, da partner želi da provede svoje slobodno vreme sa njima, povećavanje dužine vremena provedenog zajedno, nestrpljivost, frustracija, osjećaj da se sve vrti oko potreba partnera koji ima zavisne emocionalne potrebe, kod drugog partnera mogu provocirati osjećaj neadekvatnosti da se stalno isti (novi) zahtevi ispunjavaju, da nikada nije dovoljno. Ovo drugog partnera uvlači ne samo u frustraciju, već i u ambivalentnu poziciju.

Sa jedne strane osjećaju, kako kažu psiholozi, da je previše zahtjeva, previše razuvjeravanja, a sa druge osjećaju da su važni, potrebni.

Sagorjevanje veze je ponekad neminovno. Dešava se kada se navedena ambivalentnost slomi i od želje da se zavisnom partneru pruži, povede do želje da se izađe iz odnosa i povrati sopstveni mir. Najveći strah, biti ostavljen i napušten, predodređen je dinamikom oba partnera, onog koji je emocionalno zavistan i onog koji svojim postupcima hrani neutoljivu glad za sigurnošću. Finalno razuvjeravanje se ne dešava, što iznova pokreće i stare, a i stvara nove povrede.

NIJE SRAMOTA POTRAŽITI POMOĆ

Psiholozi ističu da nema ništa pogrešno u traženju savjeta i podrške od partnera, to je potpuno prirodno i normalno. Međutim, razliku čini trenutak kada se čuje tuđe mišljenje, razmisli o tome, a zatim donese odluka koja je dobra za oba partnera.

Brižan partner treba postupati tako što će partneru koji ima problem ustupiti dovoljno mjesta da sam donese odluku (“Tu sam, podržavam te, verujem u tebe i odluku koju ćeš donijeti”); dopustiti partneru da preuzme odgovornost i brine kroz male, svakodnevne odluke (šta kupiti, u kojoj radnji i sl.); podržavati ispoljavanje i misli i osećanja, ali ne samo onih koji su u skladu sa partnerovim, već onih koje odražavaju istinski self; preuzeti odgovornost za sopstvene misli, osjećanja i ponašanja, prekidajući tako pogrešno uvjerenje partnera koji ima problem da je odgovoran za tuđa osjećanja i ponašanja, izvlačeći ga iz zaleđene pozicije krivice i žrtve; nikada neće zloupotrijebiti partnerove duboke nesigurnosti da bi ga kontrolisao, emocionalno, finansijski ili seksualno zlostavljao.

Ukoliko je problem povezan sa povredama iz detinjstva, sa nesigurnim roditeljskim ponašanjima, bez obzira koliko je dubok, može biti izliječen. Proces iscjeljenja se uspješno odvija pod okriljem psihoterapije, u novoj, sigurnoj bazi, u kojoj terapeut pažljivo vodi osobu do mjesta na kojima je povreda inicijalno i nastala. Niko spolja ne može imati ovakav pristup i dati sebi uvjerenje o sopstvenoj vrijednosti do nas samih.

Izvor:Standard