BILO je to u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu... Nekada nije bilo osnovca koji već u prvom stihu "Krvave bajke" Desanke Maksimović nije prepoznao svu dubinu tragedije kragujevačkog oktobra 1941. godine. Čitave generacije naizust su znale da je tada "umrla mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu". Velika srpska poetesa podigla je u svijesti svoga naroda spomenik od stihova, ne samo đacima, nego svim ubijenim u Šumaricama. Zahvaljujući Desankinoj pjesmi, streljanje u Kragujevcu, postalo je univerzalni simbol nevinog stradanja.
Čak je i mjesto gdje su njemački vojnici 21. oktobra 1941. godine, u strašnom zločinu strijeljali nekoliko hiljada Kragujevčana, muškaraca, žena i djece u znak odmazde, ostalo neraskidivo vezano za ime pjesnikinje. Spomen-muzej "21. oktobar", koji sutra obilježava šest decenija postojanja, danas se nalazi na adresi Desankin vijenac bb.
"Bilo je to jednog jutra kad sam najmanje očekivala da ću napisati pjesmu, jednog tipično ratnog pozadinskog jutra", prisjećala se kasnije pjesnikinja momenata kada je "Krvava bajka" iz nje zapjevala i susreta u Ulici Lole Ribara, sa nepoznatim starim čovjekom, prije seljakom nego građaninom, koji joj je saopštio kako su Njemci upali u gimnaziju i sa časova odveli učenike iz nekoliko razreda na strijeljanje:
"Zatim se brzo udaljio ne rekavši mi ni zbogom, kao da je izišao iz jedne sobe u drugu i da će se za koji čas vratiti. I što je vrlo čudnovato, i meni je bilo prirodno što me nije pozdravio ni prilazeći ni odlazeći. Činilo mi se da ga odavno znam, možda još od djetinjstva, ili da mi je najbliži susjed, vrata uz vrata, pa da je sasvim prirodno što mi se pri svakom susretu ne javlja. Nikad tako živo kao u razgovoru s njim nisam osjetila šta to znači pripadati jednom narodu: pred sudbonosnim događajem, pred njemačkim divljaštvom, imali smo istovjetna osjećanja, istovjetne misli ja i on, taj meni nepoznati čovjek, čovjek drugog vaspitanja, druge sredine, druge naravi, starosti i pola."
Često je velika pjesnikinja o tom čovjeku, razmišljala kao o "satvorcu pjesme" koja se, dok je on još govorio, rodila u njoj:
"Da sam je doznala preko radija ili novina, zacijelo bi bila sasvim drugačija, ne bi nikla tako u magnovenju kao što se otme vapaj ili kane suza. Bilo mi je kao da mi je kakva ptica donijela taj strašni glas, ako ne jedinoj meni, ono prvoj meni. Rastavši se od nepoznatog, mada sam gorjela od želje da tek rođenu pjesmu zabilježim, nisam se mogla odmah vratiti kući da to učinim. Imala sam potrebu da lutam ulicama, da čas zapisivanja pjesme odložim, kao da sam se bojala da ću pri zapisivanju poremetiti nešto u njenom skladu. Cio sat sam je tako pažljivo nosila u sebi, kao što neko nosi na dlanu prepunu čašu vode, i zatim sam je kod kuće zapisala uzbuđenija nego kad sam prve svoje pjesme bilježila, počinjući kao ljetopisac: "Bilo je to..."
Za nastanak pjesme, prvi put objavljene posle oslobođenja u "Našoj književnosti", Desanka Maksimović je vjerovala da je bilo bolje što nije bila neposredni svjedok kragujevačke tragedije, što je vidjela očima srca i mašte i bila prinuđena da saopšti samo suštinu, koja se odmah prikazala kao kakva krvava bajka:
"Dok mi je nepoznati govorio, pomislila sam da se takva krvava bajka ne bi mogla dogoditi nigdje u Engleskoj, ni Francuskoj, ni Italiji, da su se Njemci to usudili učiniti samo u našoj seljačkoj, balkanskoj zemlji, koju nisu samo mrzjeli već u svojoj oholosti i prezirali, zbog toga što je necivilizovana i seljačka. Tako se odmah nametnuo i refren pjesme."
Iako se neposredno posle tragedije, ali i posle Drugog svjetskog rata, vjerovalo da je broj žrtava bio oko sedam hiljada, dugogodišnjim istraživanjem, objavljenim u knjizi "Ime i broj" Staniše Brkića, šefa muzejske službe "21. oktobra" , tih krvavih dana ubijeno je 2.792 muškaraca, žena i djece, od toga 415 u selima i 2.377 u samom Kragujevcu. Sam broj, međutim, ne umanjuje težinu zločina, kao ni posle više od sedam decenija još živu patnju porodica žrtava.
- Ne može se govoriti o tačnom broju žrtava, već samo o broju onih kojima znamo tačno ime i prezime, a bilo ih je dosta strijeljanih i bez ličnih dokumenata - objašnjava za "Novosti" istoričar Nenad Đorđević, kustos spomen-muzeja.
- Mi nastavljamo istraživanja jer se ona ne iscrpljuju statističkim popisom, zato što iza svakog tog imena postoji lična sudbina, kao i sudbina porodica koje su ostavili iza sebe.
Nad samim Šumaricama decenijama lebde strašne priče o roditeljima koji su za jednu noć posedjeli prevrćući leševe po stratištu u potrazi za svojom djecom, o stradanju malih Roma, čistača obuće... Neke od njih prerasle su u legende poput one da su i bijele lale zasađene u Šumaricama, godinama cvjetale kao crvene. Jedno od sjećanja koje je ušlo u mit, a istorijski nije provjereno je i da je čuvenu rečenicu: "Pucajte, ja i dalje držim čas", zapisanu na kamenu među 29 humki, izgovorio direktor kragujevačke gimnazije Miloje Pavlović.
(Izvor:Večernje novosti)
