Uspjeh djeteta roditelja čini ponosnim i smanjuje strah od budućnosti. Ako je dijete dobar učenik, ako ima puno prijatelja, a pritom je još nadareno za muziku, jezike i/ili za sport, to bi trebalo da bude recept za uspješan život. Možda pak želimo da nam dijete bude uspješno jer to sami (iz bilo kojeg razloga) nismo mogli. Ne, ne mislimo pritom da dijete mora da napravi ono u čemu mi nismo uspjeli. Mi bismo sigurno uspjeli da smo imali priliku. Upravo “prilika” je ono što pružamo djetetu.
Mnogi od roditelja postaju produžena ruka škole i ponavljaju poznatu roditeljsku izreku: “Potrudi se!” Djeca moraju da ispune naš plan: bolji opšti uspjeh, bolje ocjene iz maternjeg, engleskog, matematike… i time omogućen uspjeh u bolju gimnaziju. Ili barem školu za koju mi smatramo da će im osigurati dostojan posao. Međutim, previše pritiska djecu plaši i može im štetiti.
Mnoga djeca danas reaguju na pritisak na sljedeće načine:
tjelesnim problemima kao što su nesanica, glavobolja, bolovi u stomaku, nedostatak apetita;
duševnim problemima kao što su nisko samopouzdanje, loša slika o sebi, uvjerenja poput: “U tome nikad neću uspjeti.” Ili “Voljeće me samo ako uspijem u tome što traže od mene”;
teškoćama u učenju.
Teškoće u učenju manifestuju se na mnogo načina i isprepletene su sa tjelesnim i duševnim problemima. Mnoga preopterećena djeca ne žele ni da započnu s rješavanjem domaćih zadataka. Hodaju naokolo, sanjare, rade nesistematiziovano, ometaju nastavu…
Ako djecu promatramo realno, znaćemo koliko visoko smijemo postaviti zahtjeve. Važno je gledati je li dijete samo zadovoljno svojim uspjehom, svojom ocjenom. Iskustvo pokazuje da su djeca zadovoljna onda kad postoji ravnopravan odnos između uloženog truda i rezultata. Dijete ćemo najbolje podsticati tako da ne gledamo samo ono što je loše učinilo, već da prije svake procjene i komentara tražimo barem nešto (konkretno) što je dijete dobro učinilo.
Naučite da prepoznate svoju ambiciju i otpustite je. To uopšte nije lako i ponekad je potrebna profesionalna pomoć. Sarađujte koliko god je to moguće s učiteljima, ali vjerujte i svojem djetetu. Sačuvajte blizak odnos s djetetom i prihvatite ga takvim kakvo jeste.
Je li vam ikada dijete reklo kako ono samo sebe vidi? Jeste li mu dali da procijeni vaš sud o njemu? Prihvatite djetetove granice bez gorčine. Pokušajte da uočite sposobnosti koje dijete ima, a koje se ne odnose na ocjene – npr. da samo ide u školu, da je pristojno prema komšijama i uvijek pomogne onome kome je pomoć potrebna, da je maštovito i osjećajno… I ono ne manje bitno – ostavite svome djetetu puno neisplaniranog vremena.
Zamislite kako bi bilo da ste u školi svaki put kad ste rekli da nešto ne znate dobili odličnu ocjenu? Jer škola bi trebala služiti upravo za to – da nas pohvali kad nešto ne znamo i da nas nauči.
(Izvor:Žena sam ja)
