Frida Kalo (Magdalena Karmen Frida Kalo Kalderon) je rođena u Kojokanu, Meksiko, 6. jula 1907. godine, kao jedna od četiri kćerke oca mađarsko-jevrejskih i majke špansko-meksičko-indijanskih korjena. Frida je sama, u pokušaju da svoje rođenje pripoji rođenju modernog Meksika, tvrdila da je rođena 1910. godine, u godini Meksičke revolucije.
Kao dijete je već imala zdravstvenih problema, a sa nepunih osamnaest godina je doživjela tešku saobraćajnu nesreću koja joj je donijela kobne posljedice. Iz nesreće je izašla živa, ali sa ozbiljnim i trajnim povredama koje će je pratiti cijeli život. Uslijed udesa, metalna šipka je probola njeno tijelo i ostavila je sa smrskanom nogom, trajno oštećenim kičmenim stubom, te joj je oduzela nadu da će ikad postati majka. Zbog povrede kičme dugo vremena je provela prikovana za krevet. Oporavak je bio mukotrpan i dugotrajan. Preživjela je trideset i dvije operacije, a doktori nijesu polagali nadu u njen oporavak ili mogućnost da će ikada voditi normalan život. Međutim, ova žena nesalomljivog duha je dokazala suprotno i ostavila sve bez daha.
Ne samo da se oporavila i ponovno stala na svoje noge, nego je za vrijeme oporavka, na onom mjestu koje su svi oko nje nazivali "bolesničkom posteljom" i "sobom tuge" stvorila čudesne slike živih boja, slike svoje stvarnosti i emocija. Prkosila je svemu što ju je zadesilo, uzvratila jednakom snagom i u sebi pronašla novu energiju i želju za životom. Govorila je da je upravo u tim trenucima prividnog beznađa i samoće, upoznala sebe i otkrila želju za stvaranjem, kao i ambiciju da ostane upamćena.
Jednom prilikom je rekla:
"Ja slikam vlastitu stvarnost. Sve što znam je to da ja slikam jer imam potrebu da to radim, a razlog zašto tako često slikam sebe je taj što sebe poznajem najbolje."
Nakon oporavka se pridružila grupi meksičkih slikara. Preko njih se upoznala sa Dijegom Riverom, poznatim slikarom i svojim budućim mužem zbog kojeg se priklonila komunističkoj ideologiji. Rivera je odmah prepoznao njen nesvakidašnji talenat i ohrabrio je da nosi tradicionalnu meksičku odjeću jarkih boja sa egzotičnim nakitom i time je potpomogao stvaranju njenog stila po kojem je postala nadaleko poznata.
Vjenčali su se u augustu 1929. godine, ali se to partnerstvo pokazalo svim samo ne mirnim i idealnim. Veza je bila ispunjena prevarama sa obje strane, žustrim svađama i stalnim problemima. Lijepa, inteligentna i neizmjerno talentovana, bila je jedna od najpoželjnijih žena svog vremena. Povezivali su je sa mnogim javnim ličnostima, glumcima, političarima i umjetnicima koji su je posjećivali u njenom domu, poznatom pod imenom "Casa azul" (plava kuća). Nakon smrti je "Casa azul" pretvorena u muzej. Bol koju je doživjela u braku je često bila reflektovana njenim djelima ("Frida i Dijego")
Poznate su njene riječi:
"U životu su me zadesile dvije velike nesreće. Prva je bila saobraćajna nesreća koja me fizički onesposobila, a druga je bio Dijego, on je to uradio na drugi način".
Razveli su se 1939. godine, da bi se pomirili nakon nepunih jedanaest mjeseci. Uprkos svim problemima i nevoljama, jedno drugom su ostali najbolji prijatelji, velika ljubav i najvjerniji obožavaoci.
Andre Bretona i Pikasa su cijenili njenu umjetnost i jedinstvenu iskrenu viziju. Za života je organizovala svega tri izložbe svojih radova: u Njujorku (1938.), Parizu (1929.) i u Meksiko Sitiju (1953.). Do trenutka kada je osposobila izložbu u Meksiko Sitiju, njeno zdravstveno stanje se znatno pogoršalo, a doktori su joj naredili strogo mirovanje u krevetu. Frida je još jednom iznenadila sve pojavivši se na vlastitoj izložbi u krevetu, koji je bio postavljen u središtu galerije. Iako nepokretna, bila je pravi domaćin i svim prisutnim je poklonila nezaboravnu veče koja je slavila snagu i slobodni duh.
Iste godine, nakon što je održala svoju treću izložbu, Fridu Kahlo je zadesila još jedna nesreća. Radi infekcije, nastale kao posljedica naprezanja, amputirana joj je desna noga od koljena naniže. U četrdeset i sedmoj godini života, 13. jula 1954. godine, umrla je Frida Kahlo. Nikada nije utvrđen tačan uzrok njene smrti.
Posljednje što je upisala u svoj dnevnik je bilo:
"Moje slikanje sa sobom nosi bol i ono je upotpunilo moj život. Nadam se da je odlazak sa ovog svijeta veseo i da se nikad neću ovdje vratiti."
Za svog života je u stilu realizma, nadrealizma i kubizma naslikala oko dvije stotine slika, crteža i skica. Od stotinu četrdeset i tri slike, pedeset i pet su autoportreti.
"Nemoguće je odvojiti život i rad ove neobične osobe. Njene slike su njena biografija“, napisao je jedan kritičar, nakon njene smrti.
(Izvor:RTCG)
