Da bi psihoterapeut valjano obavljao svoj posao bez sumnje mora da dopusti sebi da mu pacijenti budu važni, da im dozvoli da uđu u njegove misli, utiču na njega, mijenjaju ga i da to ne sakriva od klijenata. Psihoterapijski proces sa terapijskom grupom koja se okuplja već više od dvije godine često podrazumjeva razmišljanja o promjenama koje članovi primjećuju jedni kod drugih. Kao terapeut lično uvijek strepim da prilikom evaluacije promjena ne dođe do toga da članovi primjete da sam se promijenila.

Prije više godina slušala sam kako je jedna klijentkinja svakog puta kada bismo u terapiji počeli da se bavimo njenim slabostima i problemima, okretala priču na osobe iz njenog okruženja, govoreći pogrdno o njima: da su neki neosjetljivci, da neki pričaju samo o zavisnostima, da imaju potrebu da uspostave autoritet nad njom, da spavaju sa kim stignu itd. To je bilo tipično za nju: bila je izuzetno sklona da svoju slabost projektuje u druge. Naglas sam se zapitala tada o uticaju takvog njenog razmišljanja i govorenja na njene prijatelje. Sa njom sam podjelila misao da kada bih bila njen prijatelj da bih vjerovatno u odnosu sa njom bila vrlo oprezna i pazila bih šta joj otkrivam o sebi, plašeći se da u trenutku procjene njene ugroženosti ona može pribjeći „zabadanju prsta u oko“.

Ona me je nakon toga upitala da li mogu da zamislim da mi prijatelj koga smatram jako bliskim odbije pozajmiti novac koji mi je potreban, a onda očekuje da nastavimo da održavamo odnose kao i do tada? Odgovorila sam joj da mogu da zamislim i da je to pravo drugog. Odgovorila mi je da je to za nju odvratno i neprihvatljivo.

Seansa se završila u tom stilu, a ja sam nakon toga danima bila uznemirena zbog naše interakcije, tako da sam sljedeću seansu počela rekavši joj da sam razmišljala o našoj prethodnoj seansi i da mi je vrlo neprijatno ako joj izazivam osjećaj odvratnosti i nudim nešto što je za nju neprihvatljivo. Bila je iznenađena mojom rekacijom i tada rekla da, iako joj je žao što je kod mene izazvala neprijatnost, ipak je dirnuta što mi je važna. Zahvalila se što je sve vrijeme slušam, rekavši da je dobro što je njeno pravo lice izbilo na površinu, završivši riječima: „ne želim da Vas izgubim“. Nagovijestila je da će ubuduće pokušati da sluša druge, da se neće braniti i neće napadati. U toj seansi razmjena na relaciji klijent-terapeut je bila katalizator za terapiju gdje je pacijentkinja na narednim seansama imala više povjerenja, preuzimavši mnogo veće rizike.

Nedavno me je jedan mlad dečko sa problemima depresivne simtomatologije pitao: „Šta Vi radite kada niste na poslu, mislite li o meni i mojim problemima?“. Moje lično iskustvo je da pacijenti najčešće ne nestanu iz mojih misli na nedjelju dana. Često razmišljanjima o njima, koja mogu da budu od pomoći, započinjem i sljedeći susret.

Učitelji psihoterapije su me učili da je zadatak terapeuta da sa pacijentom uspostave odnos koji karakteriše iskrenost, pozitivno bezuslovno prihvatanje i spontanost. Oni podstiču pacijente da svaku seansu započinju svojim najvažnijim pitanjem ili problemom koji se otkriva u trenutku susreta.

Ono što želim da kažem je da terapijski proces ima spontan tok, odnos je dinamički i stalno se razvija i da postoji kontinuirani proces doživljavanja, a potom ispitivanje procesa. Po samoj svojoj suštini tok terapije treba da bude spontan, kada terapeut omogućava da pruži jednoobraznost, proces postaje deformisan.

Terapeuti imaju važan zadatak da prenesu pacijentu poruku da je njihov najvažniji cilj da zajedno izgrade odnos koji će sam po sebi postati uzročnik promjena. Terpaut je tu da ide u pravcu u kojem ide i pacijent, da uradi sve što je neophodno da bi nastavio da gradi povjerenje i bezbjednost u odnosu.

(Izvor:Žena Sam Ja)